prid. 〈G làžljiva; odr. làžljivī, G làžljivōg(a); ž. làžljiva, s. làžljivo; komp. lažljìvijī〉 koji rado i često laže, koji ne govori istinu, [lažljivo dijete]

im. m. 〈G làžljīvca, V làžljīvče; mn. N làžljīvci, G làžljivācā〉 osoba koja laže

prid. 〈G làžljīvčeva; ž. làžljīvčeva, s. làžljīvčevo〉 koji pripada lažljivcu

im. ž. 〈G làžljivicē; mn. N làžljivice, G làžljivīcā〉 žena koja laže

prid. 〈G làžljivičina; ž. làžljivičina, s. làžljivičino〉 koji pripada lažljivici

pril. tako da odražava čiju prijetvornost u pokazivanju ili govorenju onoga što se misli ili osjeća [~ odgovoriti; ~ se osmjehnuti]; sin. neiskreno; ant. iskreno

im. ž. 〈G lèbdjelicē; mn. N lèbdjelice, G lèbdjelīcā〉 vozilo koje se kreće lebdeći iznad površine tla ili vode na sloju stlačenoga zraka između trupa i podloge

im. s. 〈G lèbdjēnja〉 održavanje u zraku na istome mjestu ili lagano kretanje isključivo s pomoću vjetra ili struje zraka

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. lèbdīm, 3. l. mn. lèbdē, imp. lèbdi, aor. lèbdjeh, imperf. lèbđāh/lèbdijāh, prid. r. m. lèbdio, ž. lèbdjela, s. lèbdjelo, mn. lèbdjeli〉 održavati se u zraku na istome mjestu ili se lagano kretati isključivo s pomoću vjetra ili struje zraka

im. ž. 〈G léćē; mn. N léće, G léćā〉 bot. 1. 〈jd.〉 jednogodišnja zeljasta mahunarka [obična ~] 2. male okrugle plosnate i bjelančevinama bogate sjemenke istoimene biljke [varivo od leće]

im. ž. 〈G léćē; mn. N léće, G léćā〉 1. anat. prozirni očni organ kroz koji se projicira vidna slika 2. fiz. prozirno optičko tijelo omeđeno dvjema konkavnim ili konveksnim plohama, dio naočala i različitih optičkih instrumenata [divergentna ~; konvergentna ~; ~ objektiva; rastresna ~; sabirna ~; tanka ~] 3. optičko pomagalo od plastične tvari koje se stavlja u oko kako bi se ispravio ili poboljšao vid [kontaktna ~; meka ~]

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. lȅgnēm/lȅžem, 3. l. mn. lȅgnū/lȅgū, imp. lȅgni/lȅzi, aor. lȅgoh, prid. r. lȅgao, pril. p. lȅgāvši〉 1. zauzeti vodoravan položaj, ispružiti tijelo [~ na pod; ~ u postelju] 2. poći na počinak ili spavanje [Kasno je legao.]; vidski parnjak: lijegati

im. m. 〈G lȅda, L lèdu〉 voda u čvrstome stanju, smrznuta, zaleđena voda [~ u kockama] ♦ biti na ledu biti spriječen u obavljanju svojega posla, biti udaljen s funkcije (dužnosti); držati koga na ledu sprečavati koga u obavljanju njegove djelatnosti; hladan kao ~ veoma hladan; navući koga na tanak ~ prevariti koga, nagovoriti koga na što loše; probiti ~ početi što novo, prvi učiniti što, promijeniti dosadašnju praksu; staviti koga, što na ~ oduzeti komu mogućnost djelovanja, odgoditi što na dulje vrijeme

prid. 〈G ledèna; odr. lèdenī, G lèdenōg(a); ž. ledèna, s. ledèno; komp. ledènijī〉 koji je poput leda, koji je izrazito hladan [ledena voda]

prid. 〈G lèdenōg(a); ž. lèdenā, s. lèdenō〉 koji se odnosi na led, koji je od leda ili sadržava led [ledena kiša; ledena santa; ~ pokrivač]

im. ž. 〈G ledènicē; mn. N ledènice, G ledènīcā〉 duguljast oblik koji nastaje laganim topljenjem snijega s krovova i istodobnim leđenjem

prid. 〈G ledènjāčkōg(a); ž. ledènjāčkā, s. ledènjāčkō〉 koji se odnosi na ledenjake

im. m. 〈G ledenjáka; mn. N ledenjáci, G ledenjákā〉 geol. pokretna ledena masa koja se s planinskih područja spušta u niže dijelove

im. ž. 〈G lèdinē; mn. N lèdine, G lȅdīnā〉 neobrađena zemlja obrasla niskom travom [pusta ~]

im. s. 〈G lèdīšta〉 fiz. točka smrzavanja, temperatura na kojoj tvar, uz normalan tlak, prelazi iz tekućega u čvrsto stanje; ant. vrelište

gl. nesvrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. lèdīm se, 3. l. mn. lèdē se, imp. lèdi se, aor. lèdih se, imperf. lèđāh se, prid. r. lèdio se〉 1. pretvarati se u led [Jezero se ledi.]; sin. smrzavati se v. pod smrzavati, zaleđivati se v. pod zaleđivati, zamrzavati se v. pod zamrzavati; ant. odleđivati se v. pod odleđivati, odmrzavati se v. pod odmrzavati, otapati se v. pod otapati 2. pren. biti obuzet kakvim snažnim negativnim osjećajem [~ se od užasa; ~ se od straha]

im. m. 〈G ledolómca; mn. N ledolómci, G ledòlōmācā〉 pom. brod građen za razbijanje leda

im. m. 〈G ledomáta; mn. N ledomáti, G ledomátā〉 tehn. uređaj za proizvodnju leda

im. pl. t. s. 〈G léđā〉 1. anat. a. stražnji dio ljudskoga trupa između vrata i slabina kroz koji prolazi kralježnica b. gornji dio trupa četveronožnih životinja 2. pren. a. dio odjeće koji pokriva istoimeni dio ljudskoga trupa [~ kaputa] b. stražnja, obratna strana čega [~ kovanice; ~ tkanine; ~ zgrade]; sin. naličje; ant. lice ♦ čuvati komu ~ braniti koga, štititi koga; gledati komu u ~ zaostajati za kim, biti gori (slabiji) od koga; iza ~ [govoriti, raditi što itd.] potajno, krišom; s lošim namjerama [govoriti, raditi što itd.]; iznijeti na svojim leđima (plećima), usp. pleća; oboriti koga na ~ svladati koga, poraziti koga; okrenuti ~ komu, čemu napustiti koga, što, iznevjeriti koga, što; osjetiti (iskusiti) što na svojim leđima osjetiti što kao teret, doživjeti što neugodno; pasti na ~ (pleća) komu postati komu, čemu teret (opterećenje), postati čijom brigom; podmetnuti 〈svoja〉 ~ pretrpjeti što u životu, preživjeti mnoge nevolje (neprilike); preko čijih ~ [učiniti, postići što itd.] na čiju štetu (račun), iskoristivši koga [učiniti, postići što itd.]; svaliti (natovariti i sl.) što na čija ~ prebaciti svoju brigu (posao, krivnju) na drugoga

prid. 〈G lȇđnōg(a); ž. lȇđnā, s. lȇđnō〉 koji se odnosi na leđa [~ mišići]

prid. 〈G lègālna; odr. lègālnī, G lègālnōg(a); ž. lègālna, s. lègālno〉 v. zakonit

pril. v. zakonito

im. m. 〈G lègāta; mn. N lègāta, G lègātā〉 glazb. oznaka za artikulaciju pri kojoj se tonovi izvode vezano ◇ ~ luk spojnica ili luk kojim se povezuju najmanje dvije note različite visine

im. ž. 〈G lègēndē; mn. N lègēnde, G lègēndā/lègēndī〉 1. knjiž. a. 〈jd.〉 jednostavna epska književna vrsta u kojoj se miješaju zbiljski i fantastični motivi, predaja u kojoj se veliča život kakve osobe, svetca ili kakva događaja b. književno djelo koje pripada istoimenoj vrsti [~ o sv. Jeronimu; srednjovjekovne legende] 2. pren. osoba ili događaj koji zbog važnosti ostaju zauvijek zapamćeni 3. dogovoreni znakovi i njihovo tumačenje na zemljovidu, slici, nacrtu ili u tekstu

prid. 〈G lȅgendārnōg(a); ž. lȅgendārnā, s. lȅgendārnō〉 koji je ušao u legendu, koji je postao legendom [~ junak]

im. ž. 〈G lȇgijē; mn. N lȇgije, G lȇgījā〉 vojn. 1. pov. najveća borbena postrojba rimske vojske 2. vojna postrojba koja ne pripada službenoj vojsci [~ stranaca] ◇ Legija časti francusko odlikovanje za civilne i vojne zasluge

im. m. 〈G legionára, V lȅgionāru/lȅgionāre; mn. N legionári, G legionárā〉 vojn. 1. pov. pripadnik rimske legije u Rimskome Carstvu 2. vojnik vojne postrojbe koja ne pripada službenoj vojsci

prid. 〈G legionáreva; ž. legionáreva, s. legionárevo〉 koji pripada legionaru; sin. legionarov

prid. 〈G legionárova; ž. legionárova, s. legionárovo〉 usp. legionarev

prid. 〈G legiònārskōg(a); ž. legiònārskā, s. legiònārskō〉 koji se odnosi na legionare [legionarska bolest]

gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. lègīrām, 3. l. mn. legírajū, imp. lègīrāj, aor. legírah, imperf. lègīrāh, prid. r. legírao, prid. t. lègīrān〉 stvoriti/stvarati slitine miješanjem rastaljenih kovina ili sintetiziranjem sastojaka u prahu

prid. 〈G lȅgitīmna; odr. lȅgitīmnī, G lȅgitīmnōg(a); ž. lȅgitīmna, s. lȅgitīmno〉 1. koji je zasnovan na zakonu 2. koji je u skladu s prihvaćenim načelima kakve struke, djelatnosti, postupanja itd. [~ znanstveni postupak]

gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. legitìmīrām, 3. l. mn. legitimírajū, imp. legitìmīrāj, aor. legitimírah, imperf. legitìmīrāh, prid. r. legitimírao, prid. t. legitìmīrān〉 pregledom osobne iskaznice utvrditi identitet

im. ž. 〈G lȅglicē; mn. N lȅglice, G lȅglīcā〉 zool. dio zatka u ženka opnokrilaca u obliku pile ili svrdla koji služi za odlaganje jaja; sin. spolni privjesak v. pod privjesak

im. s. 〈G légla; mn. N légla, G legálā/léglā〉 1. mjesto na kojemu se kote životinje 2. životinje koje su se okotile u istome okotu [psi iz istoga legla] 3. pren. žarište ili izvor zla, bolesti, zavjere itd. [~ kriminala]

im. ž. 〈G legúrē; mn. N legúre, G legúrā〉 v. slitina

im. m. 〈G legvána; mn. N legváni, G legvánā〉 v. iguana

im. ž. 〈G lèkcijē; mn. N lèkcije, G lȅkcījā〉 dio nastavnoga programa, nastavna jedinica koju učitelj ili nastavnik predaje ili obrađuje s učenicima ili dio gradiva u udžbeniku koji treba naučiti ♦ očitati (održati) komu lekciju strogo prekoriti koga, prigovoriti komu

im. m. 〈G lekcionára, I lekcionárom/lekcionárem; mn. N lekcionári, G lekcionárā〉 rel. zbirka odlomaka iz Svetoga pisma koji se čitaju u bogoslužju

im. m. 〈G lekséma; mn. N leksémi, G leksémā〉 jez. riječ u ukupnosti oblika i značenja

im. m. 〈G lèksika〉 jez. ukupnost riječi kojega jezika, narječja, područja, skupine ili pojedinca

im. m. 〈G leksikògrafa; mn. N leksikògrafi, G leksikògrāfā〉 1. osoba koja izrađuje rječnike 2. stručnjak koji se bavi leksikografijom

im. ž. 〈G leksikogràfijē〉 jez. jezikoslovna grana koja se bavi rječnicima