prid. 〈G ventilácījskōg(a); ž. ventilácījskā, s. ventilácījskō〉 koji se odnosi na ventilaciju [~ otvor; ~ uređaji]

prid. → ventilacijski

im. m. 〈G ventìlātora, I ventìlātorom; mn. N ventìlātori, G ventìlātōrā〉 tehn. uređaj za stvaranje zračne struje radi rashlađivanja, prozračivanja, usisavanja i pokretanja zraka ili plinova

prid. 〈G ventìlātorskōg(a); ž. ventìlātorskā, s. ventìlātorskō〉 koji se odnosi na ventilator

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. vȅnē, 3. l. mn. vȅnū, aor. 3. l. jd. vȅnū, imperf. 3. l. jd. vȅnjāše, prid. r. vènuo〉 1. gubiti svježinu zbog nedostatka vlage [Cvijeće vene.]; sin. sušiti se v. pod sušiti 2. pren. gubiti snagu ili zdravlje

im. m. 〈G vèla; mn. N vèlovi, G vȅlōvā〉 v. koprena

pril. u velikoj mjeri [~ osjetljiv]; sin. vrlo

im. m. 〈G vȅpra, I vȅprom; mn. N vȅprovi, G vȅprōvā〉 mužjak divlje svinje

im. ž. 〈G vȅprinē; mn. N vȅprine, G vȅprīnā〉 bot. višegodišnji vazdazeleni grm razgranate stabljike i krutih kožastih listova kojemu je plod crvena boba

im. ž. 〈G vȅprovinē〉 veprovo meso

im. ž. 〈G vèrāndē; mn. N vèrānde, G vèrāndā/vèrāndī〉 staklom i krovom zaštićena terasa

gl. nesvrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. vȅrēm se, 3. l. mn. vȅrū se, imp. vèri se, aor. vèrah se, imperf. vȅrāh se, prid. r. vèrao se〉 uspinjati se uza što visoko ili strmo hvatajući se rukama i upirući se nogama [~ na drvo; ~ uz brdo]

prid. 〈G vèrbālnōg(a); ž. vèrbālnā, s. vèrbālnō〉 koji je izražen riječima [~ sukob]; ant. neverbalni

im. m. 〈G vèrista, V vèristu; mn. N vèristi, G vȅrīstā〉 sljedbenik verizma

im. ž. 〈G vèristicē; mn. N vèristice, G vèristīcā〉 sljedbenica verizma

prid. 〈G vèrističina; ž. vèrističina, s. vèrističino〉 koji pripada veristici

prid. 〈G verìstičkōg(a); ž. verìstičkā, s. verìstičkō〉 koji se odnosi na veriste i verizam [~ stil]

im. m. 〈G verìzma〉 umj. umjetnički stil i stilsko razdoblje blisko naturalizmu nastalo nakon realizma potkraj 19. stoljeća u Italiji, a označuje ga vjerno prikazivanje života

im. ž. 〈G versifikácijē; mn. N versifikácije, G versifikácījā〉 knjiž. sustav oblikovanja pjesničkih tekstova utemeljen na broju i dužini slogova, ritmu i rimi [antička ~]; sin. metrika ◇ kvalitativna ~ sustav tvorbe stihova ponavljanjem jednakoga broja slogova; kvantitativna ~ sustav tvorbe stihova pravilnom izmjenom dugih i kratkih slogova

prid. 〈G versifikácījskōg(a); ž. versifikácījskā, s. versifikácījskō〉 koji se odnosi na versifikaciju; sin. metrički

im. ž. 〈G vertikálē; mn. N vertikále, G vertikálā〉 1. fiz. pravac koji siječe Zemljinu površinu pod pravim kutom; ant. horizontala 2. mat. pravac koji siječe drugi pravac, crtu ili plohu pod pravim kutom; sin. okomica

prid. 〈G vȅrtikālna; odr. vȅrtikālnī, G vȅrtikālnōg(a); ž. vȅrtikālna, s. vȅrtikālno〉 v. uspravan

im. ž. 〈G vèrzijē; mn. N vèrzije, G vȅrzījā〉 v. inačica

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. vesèlīm, 3. l. mn. vesèlē, imp. vesèli, aor. vesèlih, imperf. vesèljāh, prid. r. vesèlio〉 činiti koga veselim [Njegov uspjeh veseli roditelje.] • vesèliti se 〈povr.〉 osjećati veselje ili radost, biti veseo [~ se darovima; ~ se skijanju]; sin. radovati se; ant. tugovati, žaliti

pril. 〈komp. vesèlijē〉 tako da odražava, očituje veselje [~ uskliknuti]; sin. radosno, sretno; ant. neveselo, tužno, žalosno

im. m. 〈G veseljáka, V vȅseljāče; mn. N veseljáci, G veseljákā〉 osoba koja voli veselje, koja je vesele naravi

im. s. 〈G vesélja〉 vedro i zadovoljno raspoloženje; sin. radost, sreća; ant. tuga, žalost

im. s. 〈G vesèljēnja〉 osjećaj veselja ili radosti, bivanje veselim

prid. 〈G vȅsela; odr. vȅselī, G vȅselōg(a); ž. vȅsela, s. vȅselo; komp. vesèlijī〉 1. koji osjeća veselje [Danas sam ~.] 2. koji izražava, očituje veselje [vesela vijest; ~ pogled]; sin. radostan, sretan; ant. neveseo, tužan, žalostan

im. m. 〈G vesláča, V vȅslāču; mn. N vesláči, G vesláčā〉 1. osoba koja vesla 2. osoba koja se bavi veslanjem

im. ž. 〈G veslàčicē; mn. N veslàčice, G veslàčīcā〉 1. žena koja vesla 2. žena koja se bavi veslanjem

prid. 〈G veslàčičina; ž. veslàčičina, s. veslàčičino〉 koji pripada veslačici

prid. 〈G vèslāčkōg(a); ž. vèslāčkā, s. vèslāčkō〉 koji se odnosi na veslače i veslanje

im. s. 〈G vèslānja〉 1. pokretanje plovila s pomoću vesala 2. sp. natjecanje veslača u posebnim sportskim čamcima

im. ž. 〈G veslàricē; mn. N veslàrice, G veslàrīcā〉 pom. brod na vesla

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. vèslām, 3. l. mn. vèslajū, imp. vèslāj, aor. vèslah, imperf. vèslāh, prid. r. vèslao〉 pokretati plovilo s pomoću vesala [~ u čamcu]

im. s. 〈G vèsla; mn. N vèsla, G vesálā/véslā〉 dugačka drvena oblica koja je na jednome kraju oblikom nalik lopatici i koja služi za pokretanje plovila [čamac na vesla] ♦ nisam (nisi itd.) ~ sisao nisam (nisi itd.) naivan, ne dam se (ne daš se itd.) prevariti

im. ž. 〈G vèstālkē, DL vèstālki; mn. N vèstālke, G vèstālkā/vèstālkī〉 pov., rel. u starorimskoj religiji svećenica božice Veste koja se brine za vječnu vatru

im. m. 〈G vèsterna; mn. N vèsterni, G vȅstērnā〉 roman ili film kojemu se radnja događa na Divljemu zapadu

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. vézem, 3. l. mn. vézū, imp. vézi, aor. vézoh, imperf. vézāh, prid. r. m. vȇzao, ž. vézla, s. vȇzlo, mn. vȇzli, prid. t. vèzen〉 ukrašavati, kititi vezom

im. ž. → perilica rublja v. pod perilica

im. m. 〈G veterinára, V vȅterināru/vȅterināre; mn. N veterinári, G veterinárā〉 liječnik koji vodi brigu o uzgoju, zaštiti zdravlja i liječenju životinja

prid. 〈G veterináreva; ž. veterináreva, s. veterinárevo〉 koji pripada veterinaru; sin. veterinarov

im. ž. 〈G veterìnārkē, DL veterìnārki; mn. N veterìnārke, G veterìnārkā/veterìnārkī〉 liječnica koja vodi brigu o uzgoju, zaštiti zdravlja i liječenju životinja

prid. 〈G veterinárova; ž. veterinárova, s. veterinárovo〉 usp. veterinarev

prid. 〈G veterìnārskōg(a); ž. veterìnārskā, s. veterìnārskō〉 koji se odnosi na veterinare i veterinarstvo

im. m. 〈G véta; m. s. mn. N véti/véta, N vétā〉 1. pov. riječi zabrane kojima su pučki tribuni u antičkome Rimu odbacivali provedbu zakona koje je donosio Senat 2. pol., prav. moć ili pravo pojedinca ili države da svojim glasom onemogući donošenje kojega zakona ili provedbu koje odluke [pravo veta]

im. m. 〈G vȇza, L vézu; mn. N vȅzovi, G vȅzōvā〉 ukras na tkanini izrađen s pomoću konca [slavonski ~]