jéknuti jeknuti gl. svrš. neprijel. (prez. jd. 1. l. jȇknēm, 2. l. jȇknēš, 3. l. jȇknē, mn. 1. l. jȇknēmo, 2. l. jȇknēte, 3. l. jȇknū; imp. jékni; aor. jéknuh; prid. r. m. jéknuo, ž. jéknula, s. jéknulo; pril. p. jéknūvši)
1 Jeknuti znači ispustiti nejasan glas, obično zbog čega neugodnog.
– Roko je iza mene udario u nešto i jeknuo.
– Starac bolno jeknu, zahropta, i izdahnu.
– Mojsije je jeknuo od boli kada je Faraon nagovijestio naredbu o pogubljenju svih prvorođenih Hebreja.
Kako tko može jeknuti? bolno, glasno, nemoćno, tiho
2 Jeknuti znači proširiti se, prenijeti se, čuti se daleko, odjeknuti.
– Čim jeknuše ove riječi, po svim stolovima zakucaše boce i čaše, a sluškinje se ustrčaše da donesu novo vino.
– Ta je polemika s jeknula i izvan granica naše zemlje.
– Mukli tutanj jeknu hodnicima, nekoliko se vrata pootvarala, čuše se odnekud prestrašeni pitajući glasovi.
tvorba: jek-nuti tvorenice: odjeknuti
Citiraj natuknicu: