múknuti muknuti gl. svrš. neprijel. (prez. jd. 3. l. mȗknē, mn. 3. l. mȗknū; aor. jd. 3. l. mȗknū; prid. r. m. múknuo, ž. múknula, s. múknulo; pril. p. múknūvši)
1 Muknuti znači oglasiti se glasom koji podsjeća na mu.
– Krava Oka za povijest: Otelila je četvorke, a nije ni muknula.
– Junica je muknula, pa je to izazvalo više znatiželje i zanimanja putnika nego ono što je maloprije govorio mudrijaš.
Tko je muknuo? junica, krava
2 pren. Muknuti znači jedva se oglasiti se na bilo koji način.
– Ako im policija naredi da glasaju, oni glasaju, a mogli bismo i mi muknuti: „Zaaa!“
– Odonda se ne mogu načuditi kako mu je pošlo za rukom toliko prepasti portira da taj nije dospio ni muknuti.
◦ Najčešće se upotrebljava uz negaciju, npr. Nije ni muknuo.
tvorba: mu-knuti
tvorenice: mukanje
Citiraj natuknicu: