brȅcati brecati gl. nesvrš. neprijel. (prez. jd. 1. l. brȅcām, 2. l. brȅcāš, 3. l. brȅcā, mn. 1. l. brȅcāmo, 2. l. brȅcāte, 3. l. brȅcajū; imp. brȅcāj; aor. brȅcah; imperf. brȅcāh; prid. r. m. brȅcao, ž. brȅcala, s. brȅcalo; pril. s. brȅcajūći)
Brecati znači isprekidano zvoniti.
– Na ulaznim vratima Dubrovnika postojalo je zvono (i danas se može vidjeti) koje je brecalo predveče.
– No toga ljeta pade bič na svu Cetinu: stadoše moriti crne ospice, pa zvona brecala povazdan.
Što breca? zvono
Kako breca? tužno
Koordinacija: brecati i zvoniti
brecati se gl. nesvrš. povr.
1 Brecati se znači otresati se na koga.
– Neka sirota žena urla, doktori se malo brecaju na nju.
– Stara ju je mučila, na nju se brecala, bez razloga je korila.
VIDSKI PARNJAK: brecnuti brecnuti se :1
2 Brecati se znači trzati se od iznenađenja ili straha.
– M. se breca u snu.
tvorba: brec-ati tvorenice: brecanje
Citiraj natuknicu: