im. ž. 〈G rijȇči, L rijéči, I rijȇčju/rijȇči; mn. N rijȇči, G rijéčī, DLI rijéčima〉 1. jez. skup glasova (izraz) koji ima svoje značenje (sadržaj) i može stajati samostalno [nepromjenjiva ~; nepunoznačna ~; promjenjiva ~; punoznačna ~] 2. kraći tekst, obično svečani ili uvodni [uvodna ~]; sin. slovo poet. ◇ imenska ~ gram. riječ koja se može sklanjati ♦ bacati riječi u vjetar govoriti uzalud; bez riječi šutke, ne govoreći ništa, bez prigovora; biti od riječi držati obećanje, držati se svojih odluka (obećanja); časna ~ zbilja, zaista, za ozbiljno; dati 〈časnu〉 ~ obećati, zareći se komu; doći do riječi uspjeti reći što, progovoriti; drugim riječima malo drukčije rečeno, da se drukčije izrazim, zapravo; hvatati za ~ koga iskorištavati ono što tko kaže, uporno tražiti točnost čijega iskaza; imati glavnu ~ govoriti više od svih, biti u središtu pozornosti; imati posljednju (zadnju) ~ iznijeti odlučujuće činjenice, zaključiti raspravu, pobijediti u sporu ili raspravi; jednom riječju (riječi) ukratko, najkraće rečeno; nemam riječi nemam što reći, zaprepašten sam; ni riječi 〈više〉 ne govori dalje, ne želim više slušati; od riječi do riječi doslovno, točno, sa svim detaljima; održati ~ ispuniti obećanje; ostati bez riječi (teksta) šutjeti, ne naći pravi odgovor; posljednja (zadnja) ~ čega novo otkriće, najnoviji doprinos čega; prazne riječi riječi koje ne obvezuju, lažna obećanja; prekršiti (pogaziti) ~ ne održati obećanje; prijeći s riječi na djela prijeći u akciju; zapela (zastala) je komu ~ u grlu zašutio je, naglo je prestao govoriti; ~ po ~ postupno, vodeći računa o svakoj riječi; riječju i djelom na sve načine, svim sredstvima; škrt na riječima šutljiv, koji malo govori; teške riječi uvrede; upasti (uletjeti) komu u ~ neočekivano prekinuti koga u govoru; uzeti (oteti) komu ~ iz usta reći ono što je tko drugi mislio reći; uzeti ~ započeti govor, početi govoriti; vagati svaku ~ govoriti s velikim oprezom, pažljivo birati riječi; vjerovati komu na ~ vjerovati komu bez dokaza