im. pl. t. s. 〈G ústā〉 anat. dio ljudskoga i životinjskoga tijela, šupljina na glavi između usana i ždrijela kroz koju se diše, uzima hrana, govori i glasa ♦ baciti (ubaciti) što u ~ (kljun) pojesti malo i na brzinu; iz tvojih usta u božje uši neka bude kako si rekao, kad bi se ostvarilo što si rekao; na sva ~ [hvaliti, kuditi itd.] otvoreno, što je najviše moguće [hvaliti, kuditi itd.]; ne otvoriti ~ šutjeti, ne progovoriti ni riječi; ne silazi s ~ komu što ne prestaje govoriti tko o čemu; otkinuti od 〈svojih (vlastitih)〉 usta odvojiti od svojih skromnih sredstava, uskratiti sebi u korist koga, čega, štedjeti na sebi; prenosi se (ide i sl.) od ~ do ~ razglasilo se, širi se usmenom predajom; prevaliti što preko usta (usana), usp. usna; puna ~ komu koga, čega previše hvali koga, što, stalno se hvali kime, čime; skakati sam sebi u ~ protusloviti sam sebi; stavljati u ~ komu što nametnuti komu tuđe riječi (mišljenje), pripisati komu riječi koje nije rekao; začepiti ~ komu ušutkati koga, oduzeti komu riječ, zabraniti komu da slobodno govori