im. s. 〈neskl.〉 trinaesto slovo hrvatske abecede

im. m. 〈neskl.〉 prednji visoki samoglasnik

vez. 1. a. povezuje riječi, označuje pridruživanje, dodavanje [ja ~ ti; pas ~ mačka] b. zatvara niz u kojemu se nabraja [ja, ti, on ~ ona] c. u ekspresivnome nabrajanju naglašuje svaku riječ u nizu [Nakupovala je ~ haljina, ~ cipela, ~ svakakvih stvari.]; sin. te; ant. ni, niti d. povezuje dvije iste riječi naglašujući njihovo značenje [On priča ~ priča, nikad kraja.]; sin. pa, te e. označuje zbrajanje [dva ~ tri] 2. u nezavisnosloženoj sastavnoj rečenici povezuje surečenice čije radnje mogu biti: a. istodobne [Učio je ~ pisao zadaću.]; sin. te b. u odnosu prijevremenost – poslijevremenost [Bila sam u školi ~ otišla kući.]; sin. pa, te c. neutralne s obzirom na vrijeme [Rado je plesao ~ znao je pjevati.]; sin. te d. u uzročno-posljedičnome odnosu [Pao je s bicikla ~ završio u bolnici.]; sin. pa, te 3. u nezavisnosloženoj sastavnoj rečenici povezuje surečenice s različitim subjektima [Došli su ~ mi smo ih lijepo primili.]; sin. a ◇ i dr. i drugo; i sl. i slično

čest. 1. naglašuje pitanje kojemu je na početku, tj. njime izrečenu neizvjesnost ili nedoumicu [I što ćemo?; I kako ćemo dalje?] 2. označuje najmanju, najnepovoljniju mogućnost [Napravimo li ~ trećinu posla, možemo biti zadovoljni.]; sin. bar, barem, makar ◇ čak/baš ~ naglašuje uključivanje ili isključivanje drugih mogućnosti osim spomenutih [Ovo čak ~ nije loše.; Baš ~ nije ništa posebno.]

pokrata za istok