bȅg beg im. m. (GA bȅga, DL bȅgu, V bȅže, I bȅgom; mn. NV bȅgovi/bȅzi, G bȅgōvā/bȇgā, DLI bȅgovima/bȅzima, A bȅgove/bȅge)
1 pov. (jd.) Beg je naslov turskoga plemića.
– Uz naslov bega dana su im i lenska imanja.
2 pov. Beg je muškarac s istoimenim naslovom.
– 1527. g. Turci su pokorili Liku i Krbavu, pa pod njihovu vlast dolazi i Perušić, a njime vlada bosanski beg Malkoč, koji grad daje utvrditi i popraviti.
– Životna je sudbina otjerala u hajduke Šimića, koji se nakon uhićenja 1871. godine i suđenja iskazao kao pravdoljubac koji je, poput legendarnog Robina Hooda, otimao bogatim begovima i davao potlačenim siromasima.
Kakav je beg? bogat, drag, nasljedni, ugledan; bosanski, kupreški, podrinski, turski
Koordinacija: age i begovi, begovi i kapetani; paše i begovi, spahije i begovi, veziri i begovi
3 pren. Beg je bogat muškarac koji živi rastrošno.
– Crv velikog vođe živi u glavama i srcima naših malih balkanskih begova.
tvorenice: begovati
TVORENICA: begov
Kolokacijska baza hrvatskoga jezika: http://ihjj.hr/kolokacije/search/?q=beg&search_type=basic
Baza hrvatskih morfoloških dubleta (DvojBa): http://dublete.jezik.hr/morph/lemma/981/
Citiraj natuknicu: