búčiti bučiti gl. nesvrš. neprijel. (prez. jd. 1. l. búčīm, 2. l. búčīš, 3. l. búčī, mn. 1. l. búčīmo, 2. l. búčīte, 3. l. búčē; imp. búči; aor. búčih; imperf. búčāh; prid. r. m. búčio, ž. búčila, s. búčilo; pril. s. búčēći)
1 Bučiti znači stvarati buku.
– Virovi buče, gromovi grme.
– Strojevi su bučili i ljudi su bili užurbani.
– Vjetar je slapovima kiše i otkinuta lišća bučio i šumio kroz mrke bedeme stare tvrđave kao da bi krčio kamenu šumu.
– Vani je već bučilo more.
– Baš buči susjedova klima.
– Čulo se kako unutra buče lonci i tanjuri.
Što buči? more, rijeka, slap, vjetar, voda
2 Bučiti znači galamiti, vikati.
– Ta svjetina je mahala rukama i bučila i sva grnula na jednu stranu.
– Da, zaista bi bilo najbolje prespavati to doba, mislio sam ležeći u krevetu, pa iako sam zatvorio prozor, a i limari nisu više bučili u dvorištu, ipak mi san nije nikako dolazio na oči.
– Ljudi, koji toliko buče cio dan i galame, mora da su vrlo zagrižljive ćudi i nikada nisi siguran jesu li podigli ruku da te poglade ili da te njome udare.
Tko buči? društvo, gosti, ljudi, svjetina
3 pren. Bučiti znači imati neugodan osjećaj prouzročen bukom.
– Smještam se suprotno od njega i zurim u prazno: još mi buči u glavi, još se bojim svoje reakcije.
tvorba: buk-iti
Kolokacijska baza hrvatskoga jezika: http://ihjj.hr/kolokacije/search/?q=bu%C4%8Diti&search_type=basic
Citiraj natuknicu: