htjeti gl. dvov. (prez. naglašeni hoću, hoćeš, hoće, hoćemo, hoćete, hoće; prez. nenaglašeni ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će; perf. htio/htjela/htjelo sam/si/je, mn. htjeli/htjele/htjela smo/ste/su; fut. htjet ću/ćeš/će/ćemo/ćete/će ili ću… htjeti)
1 Htjeti je pomoćni glagol od čijeg se nenaglašenog prezenta i infinitiva glagola tvori futur.
– Sutra ćemo ići na terensku nastavu u Institut za hrvatski jezik.
– Njezina kći će se upisati na studij fizike i kemije.
– Kupit ću si novi laptop.
◦ Futur prvi tvori se od nenaglašenih oblika nesvršenog prezenta pomoćnog glagola htjeti, koji glasi ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će, i infinitiva glagola, npr. ja ću otputovati, ti ćeš pjevati. Kad infinitiv na -ti dolazi ispred oblika pomoćnog glagola, ispušta se završno -i. Dakle, pogrešno je otputovati ću, pjevati ću, a točno je otputovat ću, pjevat ću. U pitanjima se upotrebljavaju naglašeni oblici glagola htjeti jer nenaglašeni oblici ne smiju stajati na početku rečenice: Hoćeš li sutra doći?
2 Htjeti znači željeti da se što ostvari, postigne ili dobije.
– Hoću novi laptop.
– Dijete hoće novu igračku.
– Oni hoće pobijediti jer im o pobjedi ovisi plasman na nogometnom prvenstvu.
◦ Glagol htjeti izriče želju puno direktnije nego glagol željeti, pa ga treba pažljivo upotrebljavati. Npr. u rečenici Hoću kavu. obraćanje sugovorniku je nepristojno i neformalno, a pristojno i foralno je u rečenici Želim kavu.
◦ U perfektu glagol htjeti u muškome rodu jednine glasi htio je, a u ženskome htjela je.
Citiraj natuknicu: