jèzičavōst jezičavost im. ž. (GDL jèzičavosti, A jèzičavōst, I jèzičavošću/jèzičavosti)
1 Jezičavost je osobina onoga tko je jezičav.
– Ona sada… daleko od mene, u tri tisuće godina starom rimskom gradu na sjeveroistočnoj obali Jadrana… i iako mi strašno nedostaju neke samo njene sitnice, poput onog božanskog smješka, mirisa, usana, njene beskrupulozne jezičavosti te predivnih očiju, još uvijek se uspijevam jednakom strašću ludo i nepovratno zaljubiti u Nju, jedinu moju malu ludicu…
– Muž Šime nikako se ne uspijeva suprotstaviti njezinoj jezičavosti.
– Začas je žamor djece, razgovori svijeta i mahnita zvonjava maloga zvona nadvikala raspaljenu jezičavost staroga pomorca.
Kakva je jezičavost? beskrupulozna, brbljava, novinarska, opaka; politikantska
Koordinacija: nedisciplina i jezičavost, nepraštanje i jezičavost
2 Jezičavost je svojstvo onoga što je jezičavo.
– U zadarskoj inačici Ferenčina je režirao pitak i zanatski jednostavan kazališni komad koji s publikom ostvaruje trenutačnu komunikaciju kroz jezičavost predloška i arhetipski suprotstavljene muško-ženske duele/duete.
tvorba: jezičav-ost
Baza hrvatskih morfoloških dubleta (DvojBa): http://dublete.jezik.hr/morph/lemma/1184/
Citiraj natuknicu: