kovìtlati kovitlati gl. nesvrš. prijel. (prez. jd. 3. l. kovìtlā, mn. 3. l. kovìtlajū; aor. 3. l. jd. kȍvitlā; imperf. jd. 3. l. kovìtlāše; prid. r. m. kovìtlao, ž. kovìtlala, s. kovìtlalo; prid. t. kȍvitlān; pril. s. kovìtlajūći)
Kovitlati što znači vrtjeti u krugu.
– Magla se vuče preko pozornice, snijeg ili bijeli papirići padaju ili ih vjetar kovitla po pozornici.
– Predosjećao se dolazak oluje i vjetar je posvuda raznosio i kovitlao lišće.
Što nešto kovitla? vjetar
Što kovitla? lišće, prašinu
kovitlati se
pren. Kovitlati se znači kružno se kretati.
– Misli mi se kovitlaju, sjetne, žalosne, sasvim neprikladne pri ovoj ljepoti.
– Počinje puhati jaki vjetar i kovitlaju se oblaci.
– Divljačka glazba trešti prostorom restorana, dim se kovitla kao u paklu.
Što se kovitla? dim, misli, oblaci, osjećaji, sjećanja
tvorenice: kovitlac
Citiraj natuknicu: