im. m. 〈G svétca, V svȇtče; mn. N svétci, G svȇtācā〉 1. rel. pokojnik koji je za života ostvario duhovni i moralni ideal svoje religije te ga se u nekim crkvama i službeno proglašuje svetim 2. pren. osoba koja je poput svetca, koja je poštena, časna i moralna, iznimno dobra osoba [On je pravi ~.] ♦ ne biti ~ ne biti savršen, imati svojih mana (pogrešaka); praviti se ~ prikazivati se dobrim (pravednim), hvaliti se nepostojećim vrlinama