prid. 〈G gùmena; odr. gùmenī, G gùmenōg(a); ž. gùmena, s. gùmeno〉 koji je od gume [gumeni čamac]

im. ž. 〈G gȕmicē; mn. N gȕmice, G gȕmīcā〉 1. um. mala guma 2. mali komad gume kojim se briše trag olovke na papiru 3. mali gumeni obruč koji služi za učvršćivanje ili povezivanje [~ za kosu]

gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. gùmīrām, 3. l. mn. gumírajū, imp. gùmīrāj, aor. gumírah, imperf. gùmīrāh, prid. r. gumírao, prid. t. gùmīrān〉 obložiti/oblagati gumom

im. s. 〈G gúmna; mn. N gúmna, G gȗmānā/gúmnā〉 mjesto na kojemu se vrši ili mlati žito

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. gùnđām, 3. l. mn. gùnđajū, imp. gùnđāj, aor. gùnđah, imperf. gùnđāh, prid. r. gùnđao〉 1. govoriti što nerazgovijetno i ispod glasa 2. pren. izražavati svoje nezadovoljstvo, neprestano čemu prigovarati

im. m. 〈G gúnja; mn. N gúnjevi, G gúnjēvā〉 grubi vuneni pokrivač

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. gȗrām, 3. l. mn. gúrajū, imp. gȗrāj, aor. gúrah, imperf. gȗrāh, prid. r. gúrao, prid. t. gȗrān〉 1. upirući pomicati s jednoga mjesta na drugo [~ automobil] 2. grubim kretnjama i upiranjem micati koga s mjesta na kojemu se nalazi [~ brata iz sobe] 3. tiskajući, trpajući stavljati u tijesan prostor [~ stvari u ladicu] 4. pren. udaljavati koga od sebe, prekidati vezu s kim [Stalno me gura od sebe.] • gúrati se 〈povr.〉 1. probijati se kroza što [~ se prema izlazu] 2. pren. nametati se i otimati mjesto ili položaj komu drugom; vidski parnjak: gurnuti

im. m. 〈G gȕrmana; mn. N gȕrmana, G gȕrmānā〉 razg. v. sladokusac

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. gȕrnēm, 3. l. jd. gȕrnē, imp. gȕrni, aor. gȕrnuh, prid. r. gȕrnuo, prid. t. gȕrnūt〉 1. upirući pomaknuti s jednoga mjesta na drugo [~ automobil] 2. grubim pokretom i upirući pomaknuti koga s mjesta na kojemu se nalazi [~ brata iz sobe] 3. tiskajući, trpajući staviti što u tijesan prostor [~ stvari u ladicu]; vidski parnjak: gurati

im. m. 〈G gȕrua, DL gȕruu; mn. N gȕrui, G gȕrūā〉 rel. 1. vjerski učitelj u hinduizmu 2. pren. duhovni vođa

im. m. 〈G gúska; mn. N gúsci, G gȗsākā〉 mužjak guske

im. m. 〈G gȕsāra, V gȕsāru/gȕsāre; mn. N gȕsāri, G gȕsārā〉 1. pov. pripadnik skupine pomorskih ratnika koji su napadali i pljačkali brodove 2. pomorski pljačkaš; sin. (pirat)

prid. 〈G gȕsāreva; ž. gȕsāreva, s. gȕsārevo〉 koji pripada gusaru; sin. gusarov

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. gùsārīm, 3. l. mn. gùsārē, imp. gusári, aor. gusárih, imperf. gùsārāh, prid. r. gusário〉 pljačkati brodove

prid. 〈G gȕsārova; ž. gȕsārova, s. gȕsārovo〉 usp. gusarev

prid. 〈G gȕsārskōg(a); ž. gȕsārskā, s. gȕsārskō〉 koji se odnosi na gusare [~ brod]

im. ž. 〈G gùsjenicē; mn. N gùsjenice, G gùsjenīcā〉 1. zool. ličinka leptira i nekih drugih kukaca, razvojni stupanj preobrazbe tijekom kojega se ličinka neprestano hrani, često mladim lišćem 2. pren. međusobno učvršćene ploče koje povezuju kotače tenka ili tegljača, a omogućuju kretanje po teškim terenima

im. ž. 〈G gȕskē, DL gȕski/gȕsci; mn. N gȕske, G gȕsākā/gȗskā/gȕskī〉 1. zool. ptica močvarica duga vrata koja se uzgaja i kao domaća životinja 2. posuda za mokrenje namijenjena bolesnicima koji ne mogu ustati iz kreveta ♦ kao guske u magli [ponašati se i sl.] neinteligentno, nerazumno, neobaviješteno [ponašati se i sl.]

im. m. 〈G gusláča, V gȕslāču; mn. N gusláči, G gusláčā〉 zast. v. gudač

im. ž. 〈G guslàčicē; mn. N guslàčice, G guslàčīcā〉 zast. v. gudačica

prid. 〈G guslàčičina; ž. guslàčičina, s. guslàčičino〉 zast. v. gudačičin

im. m. 〈G gȕslāra, V gȕslāru/gȕslāre; mn. N gȕslāri, G gȕslārā〉 narodni umjetnik koji svira na guslama

prid. 〈G gȕslāreva; ž. gȕslāreva, s. gȕslārevo〉 koji pripada guslaru; sin. guslarov

im. ž. 〈G gȕslaricē; mn. N gȕslarice, G gȕslarīcā〉 narodna umjetnica koja svira na guslama

prid. 〈G gȕslaričina; ž. gȕslaričina, s. gȕslaričino〉 koji pripada guslarici

prid. 〈G gȕslārova; ž. gȕslārova, s. gȕslārovo〉 usp. guslarev

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. gȕslām, 3. l. mn. gȕslajū, imp. gȕslāj, aor. gȕslah, imperf. gȕslāh, prid. r. gȕslao〉 svirati u gusle

im. pl. t. ž. 〈G gȕsālā/gȗslā/gȕslī〉 folk., glazb. narodno glazbalo obično izrađeno od javorova drveta, s jednom strunom i gudalom

prid. 〈G gústa; odr. gȗstī, G gȗstōg(a); ž. gústa, s. gȗsto; komp. gȕšćī〉 1. koji je sastavljen od velike količine zbijenih dijelova ili čestica [~ promet; gusta juha; gusto granje]; ant. rijedak 2. koji je neproziran [~ mrak; gusta magla]

im. m. 〈G gustíša; mn. N gustíši, G gustíšā〉 prostor na kojemu raste gusto grmlje i korov; sin. (guštik)

im. ž. 〈G gustòćē; mn. N gustòće, G gustóćā〉 1. fiz. kvocijent mase i obujma 2. količina čega na kojoj površini [~ stanovništva]

im. ž. 〈G gȕšē〉 med. izraslina ili oteklina na vratu koja nastaje kao posljedica nepravilna rada štitnjače

prid. 〈G gȕšava; odr. gȕšavī, G gȕšavōg(a); ž. gȕšava, s. gȕšavo〉 med. koji ima gušu

im. ž. 〈G gȕšavosti, I gȕšavošću/gȕšavosti〉 med. bolest štitnjače u obliku izrasline ili otekline na vratu koja nastaje kao posljedica njezina nepravilna rada

prid. 〈G gȕščjēg(a); ž. gȕščjā, s. gȕščjē〉 koji se odnosi na guske [guščje pero]

im. s. 〈G gúšēnja〉 1. nasilno sprečavanje disanja 2. pren. sprečavanje da se što dogodi, ostvari ili razvije 3. nemogućnost uzimanja zraka, teško dolaženje do zraka

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. gȗšīm, 3. l. mn. gȗšē, imp. gúši, aor. gúših, imperf. gȗšāh, prid. r. gúšio, prid. t. gȗšen〉 1. silom komu sprečavati disanje 2. pren. činiti da se što ne dogodi, ne ostvari ili ne razvije [~ koga u njegovu naumu]; sin. priječiti ◇ ~ pobunu zaustaviti pobunu koja već traje • gúšiti se 〈povr.〉 1. ne moći disati, teško dolaziti do zraka [~ se od dima] 2. pren., razg. biti u neugodnome stanju ili položaju [~ se u obvezama]

im. m. 〈G gȕštera, I gȕšterom; mn. N gȕšteri, G gȕštērā〉 zool. 1. a. 〈mn.〉 skupina ljuskaša koji najčešće žive na tlu, na niskim stijenama ili na drveću, uglavnom imaju dva para nogu i dug rep b. pripadnik istoimene skupine 2. grabežljiva riba izduljena tijela i široke glave na čiju su vrhu smještene oči; sin. blavor

im. ž. 〈G guštèračē; mn. N guštèrače, G guštèrāčā〉 anat. žlijezda s vanjskim i unutrašnjim izlučivanjem smještena u stražnjemu dijelu trbušne šupljine

im. ž. 〈G gȕštericē; mn. N gȕšterice, G gȕšterīcā〉 zool. 1. 〈mn.〉 porodica guštera s malim ljuskama na leđima čiji se rep, kad se otkine, može obnoviti 2. pripadnik istoimene porodice [krška ~; primorska ~; zidna ~]

im. m. 〈G guštíka; mn. N guštíci, G guštíkā〉 v. gustiš

im. m. 〈G gutáča, V gȕtāču; mn. N gutáči, G gutáčā〉 osoba koja što guta [~ vatre]

im. ž. 〈G gutàčicē; mn. N gutàčice, G gutàčīcā〉 žena koja što guta [~ vatre]

prid. 〈G gutàčičina; ž. gutàčičina, s. gutàčičino〉 koji pripada gutačici

im. s. 〈G gùtānja〉 1. potiskivanje zalogaja ili gutljaja kroz jednjak u želudac pokretima jezika, vilice i mišića 2. pren. podnošenje čega bez pobune

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. gùtām, 3. l. mn. gùtajū, imp. gùtāj, aor. gùtah, imperf. gùtāh, prid. r. gùtao, prid. t. gȕtān〉 1. pokretima jezika, vilice i mišića potiskivati zalogaje ili gutljaje kroz jednjak u želudac [teško ~] 2. pren. ne buneći se podnositi [~ nepravdu za nepravdom]

im. m. 〈G gȕtljāja; mn. N gȕtljāji, G gȕtljājā〉 količina pića koja se može odjednom progutati [popiti nekoliko gutljaja]

im. ž. 〈G guvernàntē; mn. N guvernànte, G guvèrnanātā/guvèrnāntā/guvèrnantī〉 kućna učiteljica i odgojiteljica djece