prid. 〈G putèna; odr. pȕtenī, G pȕtenōg(a); ž. putèna, s. putèno〉 1. kojim upravljaju osjetila [putena žena] 2. koji potiče strast [~ ples]; sin. čulan

im. ž. 〈G pȗtnicē; mn. N pȗtnice, G pȗtnīcā〉 žena koja putuje, koja je na putovanju [svjetska ~]

prid. 〈G pȗtničina; ž. pȗtničina, s. pȗtničino〉 koji pripada putnici

prid. 〈G pȗtničkōg(a); ž. pȗtničkā, s. pȗtničkō〉 koji se odnosi na putnike [~ brod; ~ vlak]

im. m. 〈G pȗtnīka, V pȗtnīče; mn. N pȗtnīci, G pȗtnīkā〉 osoba koja putuje, koja je na putovanju [đak ~; svjetski ~] ♦ slijepi ~ putnik bez vozne karte, putnik koji putuje nezakonito, najčešće skriven u prijevoznome sredstvu

im. m. 〈G pȕtokāza; mn. N pȕtokāzi, G pȕtokāzā〉 znak na cesti koji pokazuje smjer puta

im. m. 〈G pȕtopīsa; mn. N pȕtopīsi, G pȕtopīsā〉 knjiž. književno djelo čiji je sadržaj opis kakva putovanja

im. m. 〈G putopísca, V pȕtopīšče; mn. N putopísci, G putòpīsācā〉 književnik koji piše putopise

prid. 〈G pȕtopīsnōg(a); ž. pȕtopīsnā, s. pȕtopīsnō〉 koji se odnosi na putopis [putopisna proza]

prid. 〈G putopíščeva; ž. putopíščeva, s. putopíščevo〉 koji pripada putopiscu

im. s. 〈G putovánja; mn. N putovánja, G putovánjā〉 odlazak iz mjesta u mjesto s određenom svrhom, kretanje različitim prijevoznim sredstvima izvan mjesta stalnoga boravka [ići na ~]; sin. put ◇ maturalno ~ putovanje na koje se ide pri kraju srednje škole; sin. maturalac razg.

im. s. 〈G putòvānja; mn. N putòvānja, G putòvānjā〉 kretanje čime iz jednoga odredišta u drugo

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. pùtujēm, 3. l. mn. pùtujū, imp. pùtūj, aor. putòvah, imperf. pùtovāh, prid. r. putòvao〉 kretati se čime iz jednoga odredišta u drugo [~ od grada do grada; ~ svijetom; ~ zrakoplovom]

im. ž. 〈G putóvnicē; mn. N putóvnice, G putóvnīcā〉 isprava kojom se dokazuje državljanstvo i identitet, pokazuje se pri prijelazu državne granice

im. s. 〈G pȕzānja〉 1. polagano micanje ili kretanje dodirivanjem površine tijelom ili trbuhom; sin. gmizanje, plaženje 2. kretanje dodirivanjem površine koljenima i dlanovima ili donjim dijelovima tijela 3. povijanje uza što tijekom rasta 4. pren. bivanje poniznim, pokornim pred kim

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. pȕžēm, 3. l. mn. pȕžū, imp. pȕži, aor. pȕzah, imperf. pȕzāh, prid. r. pȕzao, pril. s. pȕzēći〉 1. polako se micati ili kretati dodirujući tijelom ili trbuhom kakvu površinu [Crvi pužu po zidu.; Zmija puže kroz travu.]; sin. gmizati, miljeti, plaziti 2. kretati se dodirujući površinu koljenima i dlanovima [Dijete puže po podu.] 3. rasti povijajući se uza što [Bršljan puže uza zid.] 4. pren. a. kretati se veoma polako [Kolone automobila puze cestom.]; sin. gmizati pren., miljeti pren., plaziti pren. b. biti poniznim pred kim [~ pred moćnikom]

prid. 〈G pȕzava; odr. pȕzavī, G pȕzavōg(a); ž. pȕzava, s. pȕzavo〉 koji puže [~ podanak]

im. ž. 〈G pùzlatkē, DL pùzlatki; mn. N pùzlatke, G pȕzlātkā/pùzlatkī〉 zool. morski puž s kućicom nalik na ljudsko uho koja je s gornje strane poput kamena sa zavojima i jednim redom rupica te sa sedefastim odsjajem s donje strane; sin. Petrovo uho v. pod uho

im. m. 〈G púža; mn. N púževi, G púžēvā〉 zool. 1. 〈mn.〉 najbrojniji razred kopnenih ili vodenih mekušaca koji najčešće imaju spiralnu kućicu i pokreću se s pomoću stopala, na velikoj glavi nalaze se oči i ticala te nazubljeni usni dio 2. pripadnik istoimenoga razreda [morski ~; ~ golać; ~ vinogradnjak] ♦ kao ~ [kretati se, vući se i sl.] veoma sporo [kretati se, vući se i sl.]

prid. 〈G púževa; ž. púževa, s. púževo〉 koji pripada pužu [puževa kućica]

prid. 〈G pȕžjēg(a); ž. pȕžjā, s. pȕžjē〉 1. koji se odnosi na puževe 2. pren. koji je kao u puža [pužja brzina]

im. ž. 〈G púžnicē; mn. N púžnice, G púžnīcā〉 anat. prednji dio koštanoga ušnog labirinta

〈G PVC-a〉 kem. pokrata za polivinil-klorid