| klȁun | im. m. 〈G klȁuna; mn. N klȁunovi/klȁuni, G klȁunōvā/klȁūnā〉 smiješno obučena i našminkana osoba koja u cirkusu zabavlja publiku |
| klavijatúra | im. ž. 〈G klavijatúrē; mn. N klavijatúre, G klavijatúrā〉 glazb. 1. sve tipke glazbala 2. 〈mn.〉 elektroničko glazbalo s tipkama koje može u sebi sadržavati uzorke zvukova |
| klavijatùrist | im. m. 〈G klavijatùrista, V klavijatùristu; mn. N klavijatùristi, G klavijatùrīstā〉 glazbenik koji svira klavijature |
| klavijatùristica | im. ž. 〈G klavijatùristicē; mn. N klavijatùristice, G klavijatùristīcā〉 glazbenica koja svira klavijature |
| klavijatùrističin | prid. 〈G klavijatùrističina; ž. klavijatùrističina, s. klavijatùrističino〉 koji pripada klavijaturistici |
| klàvīr | im. m. 〈G klavíra, I klavírom; mn. N klavíri, G klavírā〉 glazb. žičano glazbalo s tipkama; sin. (glasovir) |
| klavìrist | im. m. 〈G klavìrista, I klavìristu; mn. N klavìristi, G klavìrīstā〉 glazbenik koji svira klavir; sin. glasovirač zast. |
| klavìristica | im. ž. 〈G klavìristicē; mn. N klavìristice, G klavìristīcā〉 glazbenica koja svira klavir; sin. glasoviračica zast. |
| klavìrističin | prid. 〈G klavìrističina; ž. klavìrističina, s. klavìrističino〉 koji pripada klaviristici; sin. glasoviračičin zast. |
| klȅcati | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. klȅcām, 3. l. mn. klȅcaju, imp. klȅcāj, aor. klȅcah, imperf. klȅcāh, prid. r. klȅcao〉 biti u hodu nesiguran na nogama, gubiti uporište u koljenima, pregibati se u koljenima [~ od slabosti; ~ od straha] |
| kléčānje | im. s. 〈G kléčānja〉 oslanjanje na koljena pri kojemu su potkoljenice svinute, a tijelo uspravno |
| kléčati | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. kléčīm, 3. l. mn. kléčē, imp. kléči, aor. kléčah, imperf. kléčāh, prid. r. kléčao〉 oslanjati se na koljena svinutih potkoljenica i uspravna tijela [~ pred oltarom]; vidski parnjak: kleknuti |
| klȅka | im. ž. 〈G klȅkē, DL klȅki; mn. N klȅke, G klȇkā〉 bot. 1. vazdazelena mediteranska grmolika biljka bodljikavih iglica iz porodice čempresa s okruglastim sjajnim tamnoljubičastim plodovima [obična ~] 2. gorka jestiva sjajna tamnoljubičasta boba, plod istoimene biljke, koja se upotrebljava u medicini i od koje se izrađuje rakija; sin. borovica, smrekinja, ( smrika), šmrika pokr. |
| klȅknuti | gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. klȅknēm, 3. l. mn. klȅknū, imp. klȅkni, aor. klȅknuh, prid. r. klȅknuo〉 osloniti se na koljena svinutih potkoljenica i uspravna tijela [~ pred oltarom]; vidski parnjak: klečati |
| klȅkov | prid. 〈G klȅkova; ž. klȅkova, s. klȅkovo〉 koji se odnosi na kleke, koji pripada kleki [~ list; klekove bobice] |
| klȅkovina | im. ž. 〈G klȅkovinē; mn. N klȅkovine, G klȅkovīnā〉 1. bot. grmolika planinska crnogorična vegetacija razvijena iznad šumskoga pojasa ili najviše šumske zone [~ bora; ~ bukve] 2. predio pod klekom |
| klȅmpav | prid. 〈G klȅmpava; odr. klȅmpavī, G klȅmpavōg(a); ž. klȅmpava, s. klȅmpavo; komp. klempàvijī〉 koji nije priljubljen uz glavu (o ušima) |
| klȅmpavōst | im. ž. 〈G klȅmpavosti, I klȅmpavošću/klȅmpavosti〉 svojstvo onoga što je klempavo (o ušima) |
| klȅn | im. m. 〈G klèna; mn. N klènovi, G klȅnōvā〉 1. bot. jednodomno visoko listopadno drvo iz roda javora; sin. poljski javor v. pod javor 2. zool. riječna koštunjača tamnozelenih leđa i žućkastoga trbuha |
| kleptòmān | im. m. 〈G kleptomána, V klȅptomāne; mn. N kleptománi, G kleptománā〉 osoba koja ima bolesnu sklonost krađama |
| kleptòmānka | im. ž. 〈G kleptòmānkē, DL kleptòmānki; mn. N kleptòmānke, G kleptòmānkā/kleptòmānkī〉 žena koja ima bolesnu sklonost krađama |
| kleptòmānskī | prid. 〈G kleptòmānskōg(a); ž. kleptòmānskā, s. kleptòmānskō〉 koji se odnosi na kleptomane |
| klȇr | im. m. 〈G klȇra, L kléru, I klȇrom〉 rel. 1. kršćanski duhovni stalež 2. muškarci koji su primili katolički sakrament reda |
| klèrik | im. m. 〈G klèrika, V klȅriče; mn. N klèrici, G klȅrīkā〉 rel. 1. pripadnik klera 2. katolički student bogoslovlja koji se priprema za svećeničko zvanje; sin. bogoslov |
| klȅsār | im. m. 〈G klȅsāra, V klȅsāru/klȅsāre; mn. N klȅsāri, G klȅsārā〉 obrtnik koji se bavi klesanjem |
| klȅsārev | prid. 〈G klȅsāreva; ž. klȅsāreva, s. klȅsārevo〉 koji pripada klesaru; sin. klesarov |
| klȅsarica | im. ž. 〈G klȅsaricē; mn. N klȅsarice, G klȅsarīcā〉 obrtnica koja se bavi klesanjem |
| klȅsaričin | prid. 〈G klȅsaričina; ž. klȅsaričina, s. klȅsaričino〉 koji pripada klesarici |
| klȅsārov | prid. 〈G klȅsārova; ž. klȅsārova, s. klȅsārovo〉 usp. klesarev |
| klȅsārskī | prid. 〈G klȅsārskōg(a); ž. klȅsārskā, s. klȅsārskō〉 koji se odnosi na klesare i klesarstvo |
| klesárstvo | im. s. 〈G klesárstva〉 umijeće obrađivanja kamena dlijetom i čekićem |
| klȅsati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. klȅšēm, 3. l. mn. klȅšū, imp. klȅši, aor. klȅsah, imperf. klȅsāh, prid. r. klȅsao, prid. t. klȅsān〉 obrađivati kamen dlijetom i čekićem [~ nadgrobne spomenike] |
| klȇti | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. kùnem, 3. l. mn. kùnū, imp. kùni, aor. klȇh, imperf. kùnijāh, prid. r. m. klȅo, ž. kléla, s. klȇlo, mn. klȇli, prid. t. klȇt, pril. s. kùnūći, pril. p. klȇvši〉 1. izricati ili bacati kletvu na koga, željeti komu zlo i nesreću; sin. proklinjati 2. izgovarati psovke, govoriti nepristojne riječi; sin. psovati • klȇti se 〈povr.〉 davati zakletvu, svečano što obećavati [~ se na vjernost]; sin. prisezati, (zaklinjati se) v. pod zaklinjati |
| klȇtva | im. ž. 〈G klȇtvē; mn. N klȇtve, G klȇtāvā/klȇtvā/klȇtvī〉 1. riječ ili riječi kojima se želi izazvati zlo 2. nepristojne riječi koje se izgovaraju u ljutnji, mržnji ili kao sastavni dio nepristojnoga govora; sin. psovka |
| klèveta | im. ž. 〈G klèvetē; mn. N klèvete, G klȅvētā〉 iznošenje neistina o kome u svrhu nanošenja štete čijemu ugledu ili časti |
| klevètati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. klèvećēm, 3. l. mn. klèvećū, imp. klevèći, aor. klevètah, imperf. klèvetāh, prid. r. klevètao, prid. t. klȅvetān〉 iznositi neistine o kome u svrhu nanošenja štete čijemu ugledu ili časti |
| klèvetnica | im. ž. 〈G klèvetnicē; mn. N klèvetnice, G klèvetnīcā〉 žena koja kleveće |
| klèvetničin | prid. 〈G klèvetničina; ž. klèvetničina, s. klèvetničino〉 koji pripada klevetnici |
| klèvetnīk | im. m. 〈G klèvetnīka, V klèvetnīče; mn. N klèvetnīci, G klèvetnīkā〉 osoba koja kleveće |
| klȉca | im. ž. 〈G klȉcē; mn. N klȉce, G klȋcā〉 1. bot. a. dio sjemena iz kojega se klijanjem razvija nova biljka, biljni zametak b. izdanak iz korijena ili sjemena 2. v. bakterija 3. pren. začetak nove pojave, početak čega [~ sumnje; ~ sukoba] |
| klȉcāj | im. m. 〈G klȉcāja; mn. N klȉcāji, G klȉcājā〉 radostan uzvik; sin. kliktaj |
| klȉcānje | im. s. 〈G klȉcānja〉 1. veselo uzvikivanje; sin. kliktanje 2. izražavanje radosti ili podrške usklicima |
| klȉcati | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. klȉčēm, 3. l. mn. klȉčū, imp. klȉči, aor. klȉcah, imperf. klȉcāh, prid. r. klȉcao〉 1. veselo uzvikivati [~ od veselja]; sin. kliktati 2. usklicima izražavati radost ili podršku komu [~ govorniku] |
| klȉf | im. m. 〈G klȉfa, L klìfu; mn. N klȉfovi, G klȉfōvā〉 zem. veoma strma morska ili jezerska obalna stijena nastala abrazijom ili pomicanjem tla |
| klìjānje | im. s. 〈G klìjānja〉 bot. puštanje klica, nicanje iz čega i početak rasta iznad površine |
| klìjati | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. klìjā, 3. l. mn. klìjajū, aor. 3. l. jd. klȉja, imperf. 3. l. jd. klìjāše, prid. r. klìjao〉 puštati klice, nicati iz čega i početi rasti iznad površine [Žito klija.; ~ iz spore mahovine] |
| klìjent | im. m. 〈G klìjenta; mn. N klìjenti, G klìjenātā〉 1. osoba koja neki svoj posao povjerava stručnjaku 2. osoba s kojom se posluje, koja je stalan kupac, naručitelj itd. |
| klìjentica | im. ž. 〈G klìjenticē; mn. N klìjentice, G klìjentīcā〉 1. žena koja neki svoj posao povjerava stručnjaku 2. žena s kojom se posluje, koja je stalan kupac, naručiteljica itd. |