prid. 〈G mlȍhāvčeva; ž. mlȍhāvčeva, s. mlȍhāvčevo〉 koji pripada mlohavcu

im. ž. 〈G mlȍhavicē; mn. N mlȍhavice, G mlȍhavīcā〉 žena koja nema potrebnu čvrstoću i snagu

prid. 〈G mlȍhavičina; ž. mlȍhavičina, s. mlȍhavičino〉 koji pripada mlohavici

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. mlȍhavīm, 3. l. mn. mlȍhavē, imp. mlȍhavi, aor. mlȍhavjeh, imperf. mlȍhavljāh, prid. r. mlȍhavio〉 postajati mlohavim; sin. mlitavjeti

im. ž. 〈G mlȍhavosti, I mlȍhavošću/mlȍhavosti〉 osobina onoga koji je mlohav; sin. mlitavost

usk. 1. izriče uživanje u hrani [Mljac, to je zaista bilo izvrsno!] 2. oponaša zvuk koji se proizvodi pri jelu [Dok je jeo moglo se čuti samo ~, ~!]

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. mljȁckām, 3. l. mn. mljȁckajū, imp. mljȁckāj, aor. mljȁckah, imperf. mljȁckāh, prid. r. mljȁckao〉 proizvoditi glasan i neugodan zvuk pri jelu ili govoru; vidski parnjak: mljacnuti

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. mljȁcnēm, 3. l. mn. mljȁcnū, imp. mljȁcni, aor. mljȁcnuh, prid. r. mljȁcnuo, prid. t. mljȁcnūt〉 proizvesti glasan i neugodan zvuk pri jelu ili govoru; vidski parnjak: mljackati

im. m. 〈G mljekára, V mljȅkāru/mljȅkāre; mn. N mljekári, G mljekárā〉 1. hist. osoba koja raznosi mlijeko 2. osoba koja se bavi mljekarstvom

im. ž. 〈G mljèkarē; mn. N mljèkare, G mljȅkārā〉 mjesto na kojemu se prerađuje mlijeko i proizvode mliječni proizvodi

prid. 〈G mljekáreva; ž. mljekáreva, s. mljekárevo〉 koji pripada mljekaru; sin. mljekarov

im. ž. 〈G mljekàricē; mn. N mljekàrice, G mljekàrīcā〉 1. hist. žena koja raznosi mlijeko 2. žena koja se bavi mljekarstvom

im. ž. 〈G mljèkārnicē; mn. N mljèkārnice, G mljèkārnīcā〉 hist. prodavaonica mlijeka i mliječnih proizvoda

prid. 〈G mljekárova; ž. mljekárova, s. mljekárovo〉 usp. mljekarev

prid. 〈G mljèkārskōg(a); ž. mljèkārskā, s. mljèkārskō〉 koji se odnosi na mljekare i mljekarstvo

im. s. 〈G mljekárstva〉 djelatnost proizvodnje mlijeka i mliječnih proizvoda

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. mȅljēm, 3. l. mn. mȅljū, imp. mèlji, aor. mljȅh, imperf. mȅljāh, prid. r. m. mlȉo, ž. mljȅla, s. mljȅlo, mn. mljȅli, prid. t. mljèven, pril. s. mȅljūći, pril. p. mljȇvši〉 1. usitnjavati zrnje u mlinu i tako ga pretvarati u brašno ili prah [~ kavu; ~ kukuruz; ~ pšenicu] 2. gnječiti, drobiti ili usitnjavati što u posebnome stroju [~ kamen; ~ meso]

im. s. 〈G mljèvēnja〉 1. usitnjavanje zrnja u mlinu i njegovo pretvaranje u brašno ili prah 2. gnječenje, drobljenje ili usitnjavanje čega u posebnome stroju

oznaka za milimetar

kratica za množinu

im. s. 〈G mnijénja; mn. N mnijénja, G mnijénjā〉 ◇ javno ~ mišljenje javnosti o kakvu društvenome, gospodarskome ili političkome problemu

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. mnȋm/mnȉjēm, 3. l. mn. mnȇ/mnȉjū, imp. mnȉ/mnȋj, aor. mnȉh/mnijȇh, imperf. mnjȃh/mnȉjāh, prid. r. mnȉo〉 zast. v. misliti, razmišljati

prid. 〈G mnȍgīh; ž. mnȍgē, s. mnȍgā〉 1. koji čine velik dio kakva skupa [Mnogi misle da to nije u redu.]; ant. rijedak 2. kojega ima mnogo [mnoga pitanja; mnoge prijevare; ~ latinizmi]; sin. brojan; ant. malobrojan

pril. 〈komp. vȉšē〉 1. označuje veliku količinu ili mjeru [Ima ~ prijatelja.; On ~ radi.]; ant. malo 2. pojačava komparativno značenje [On je ~ bolji.]; sin. daleko razg., kudikamo, znatno; sin. puno razg.

prid. 〈G mnogobóščeva; ž. mnogobóščeva, s. mnogobóščevo〉 koji pripada mnogobošcu; sin. jednoboščev, monoteistov; ant. politeistov

im. s. 〈G mnogobóštva〉 rel. vjerovanje u više bogova; sin. politeizam; ant. jednoboštvo, monoteizam

im. m. 〈G mnogobóšca, V mnȍgobōšče; mn. N mnogobóšci, G mnogòbōžācā〉 osoba koja vjeruje u više bogova; sin. politeist; ant. jednobožac, monoteist

prid. 〈G mnogobòžačkōg(a); ž. mnogobòžačkā, s. mnogobòžačkō〉 koji se odnosi na mnogobošce i mnogoboštvo; sin. politeistički; ant. jednobožački, monoteistički

prid. 〈G mnogòbrōjna; odr. mnogòbrōjnī, G mnogòbrōjnōg(a); ž. mnogòbrōjna, s. mnogòbrōjno; komp. mnogobròjnijī〉 v. brojan

im. ž. 〈G mnogobrójnosti, I mnogobrójnošću/mnogobrójnosti〉 v. brojnost

im. m. 〈G mnogočekinjáša; mn. N mnogočekinjáši, G mnogočekinjášā〉 zool. 1. 〈mn.〉 skupina kolutićavaca uglavnom duga i tanka tijela koje je obraslo dlačicama, žive uglavnom na dnu mora 2. pripadnik istoimene skupine

im. m. → mnogočekinjaš

im. m. 〈G mnogokolùtićāvca; mn. N mnogokolùtićāvci, G mnogokolùtićavācā〉 zool. 1. 〈mn.〉 najbrojnija skupina beskralježnjaka čije je tijelo, duž glavne osi, podijeljeno na kolutiće 2. pripadnik istoimene skupine

im. m. 〈G mnogòkuta; mn. N mnogòkuti, G mnogòkūtā〉 mat. lik u ravnini omeđen s više stranica; sin. (poligon)

im. s. 〈G mnogomùštva〉 pojava da je jedna žena u braku s više muževa; sin. poliandrija; ant. jednomuštvo, mnogoženstvo, monoandrija, poligamija

prid. 〈G mnogòstruka; odr. mnogòstrukī, G mnogòstrukōg(a); ž. mnogòstruka, s. mnogòstruko〉 v. višestruk

im. s. 〈G mnogožènstva〉 pojava da je jedan muškarac oženjen s više žena; sin. poligamija; ant. jednoženstvo, mnogomuštvo, monogamija, poliandrija

os. zam. 〈I〉 v. pod ja

os. zam. 〈I〉 v. pod ja

im. s. 〈G mnòštva〉 1. velika skupina ljudi [okupljeno ~] 2. pren. velika količina čega [~ problema; ~ stvari]; sin. brdo pren., gomila pren., hrpa pren., kup¹ pren., masa pren., more pren., obilje, šuma pren.

im. m. 〈G mnȍženīka; mn. N mnȍženici, G mnȍženīkā〉 mat. broj koji se množi; sin. (faktor, multiplikand); ant. (faktor), množitelj, ( multiplikator)

im. s. 〈G mnòžēnja; mn. N mnòžēnja, G mnòžēnjā〉 mat. računska operacija u kojoj se jedan broj ponovljeno pribraja sam sebi onoliko puta koliko to određuje drugi broj [tablica množenja]; ant. dijeljenje

im. ž. 〈G množìnē; mn. N množìne, G množínā〉 1. gram. gramatički broj promjenjive riječi kojim se označuje da se govori o više primjeraka onoga što označuje ta riječ; sin. (plural); ant. jednina, ( singular) 2. velika količina ili mnoštvo

prid. 〈G mnòžīnskōg(a); ž. mnòžīnskā, s. mnòžīnskō〉 koji se odnosi na množinu [~ oblici]; ant. jedninski

im. m. 〈G mnòžitelja; mn. N mnòžitelji, G mnòžitēljā〉 mat. broj kojim se množi, tj. broj koji pokazuje koliko se puta ponavlja zbrajanje množenika; sin. (faktor, multiplikator); ant. (faktor), množenik, ( multiplikand)

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. mnòžīm, 3. l. mn. mnòžē, imp. mnòži, aor. mnòžih, imperf. mnòžāh, prid. r. mnòžio, prid. t. mnȍžen〉 mat. izvoditi računsku operaciju množenja; ant. dijeliti • mnòžiti se 〈povr.〉 1. oplodnjom postajati brojnijim, povećavati broj članova svoje zajednice [Stanovništvo se množilo.]; sin. razmnažati se v. pod razmnažati, razmnožavati se v. pod razmnožavati 2. pren. postajati brojnijim [Brige se množe.]

prid. 〈G mȍbīlna; odr. mȍbīlnī, G mȍbīlnōg(a); ž. mȍbīlna, s. mȍbīlno; komp. mobìlnijī〉 v. pokretan

im. ž. 〈G mobilizácijē〉 1. vojn. pozivanje vojnih obveznika u vojnu službu u slučaju potrebe, npr. ratne opasnosti, velike katastrofe i sl. 2. pren. pokretanje, poticanje više ljudi na zajednički posao