im. m. 〈G zrȁkoplōva; mn. N zrȁkoplōvi, G zrȁkoplōvā〉 1. letjelica teža od zraka s krilima i različitim vrstama motora [putnički ~; vojni ~]; sin. (avion) 2. v. letjelica

prid. 〈G zrȁkoplōvnōg(a); ž. zrȁkoplōvnā, s. zrȁkoplōvnō〉 koji se odnosi na zrakoplov; sin. (avionski)

im. s. 〈G zrakoplòvstva〉 vojn. sve letjelice jedne države s posadama, ustanovama i pripadajućim kopnenim osobljem

gl. nesvrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. zȑcalīm se, 3. l. mn. zȑcalē se, imp. zȑcali se, aor. zȑcalih se, imperf. zȑcaljāh se, prid. r. zȑcalio se〉 imati odraz u čemu [Sunce se zrcali na površini jezera.]; sin. odražavati se v. pod odražavati

im. s. 〈G zȑcala; mn. N zȑcala, G zȓcālā〉 staklo zatamnjeno sa stražnje strane koja pravilno odbija svjetlosne zrake i vjerno odražava likove [ravno ~; sferno ~; zidno ~]; sin. ogledalo

im. ž. 〈G zrȅlosti, I zrȅlošću/zrȅlosti〉 1. osobina onoga koji je zreo 2. svojstvo onoga što je zrelo; sin. nezrelost

prid. 〈G zrèla; odr. zrèlī, G zrèlōg(a); ž. zrèla, s. zrȅlo; komp. zrèlijī〉 1. a. koji je dospio za branje [zrelo voće]; sin. dozreo; ant. nezreo, zelen b. koji je sasvim sazrio [zrelo vino]; sin. star; ant. mlad 2. pren. a. koji je tjelesno, spolno i mentalno odrastao, koji je samostalna i odgovorna osoba [~ mladić; zrela djevojka] b. koji odražava čiju samostalnost i odgovornost [zreli stavovi]; ant. nezreo

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zrȇm/zrȋm/zrȉjēm, 3. l. mn. zrȗ/zrȉjū, imp. zrȉ/zrȋj, aor. zrȅh/zrijȇh, imperf. zrȃh/zrȉjāh, prid. r. m. zrȅo/zrȉo, ž. zrèla, s. zrȅlo, mn. zrȅli, pril. s. zrȉjūći/zrȗći, pril. p. zrȇvši〉 sazrijevati za branje [Grožđe zrije u jesen.]; sin. dozrijevati, prispijevati, sazrijevati

im. s. 〈G zríkānja〉 glasanje glasom koji podsjeća na zri-zri [~ zrikavca]

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. zrȋčē, 3. l. mn. zrȋčū, aor. 3. l. jd. zrȋkā, imperf. 3. l. jd. zrȋkāše, prid. r. zríkao〉 glasati se glasom koji podsjeća na zri-zri [Zrikavci zriču.]

im. m. 〈G zríkāvca; mn. N zríkāvci, G zríkavācā〉 zool. ravnokrilac blago sploštenoga tijela i jakih stražnjih nogu koji se glasa zrikanjem; sin. (šturak)

im. ž. 〈G zriòbē〉 polj. doba dozrijevanja ploda

prid. 〈G zȑnasta; odr. zȑnastī, G zȑnastōg(a); ž. zȑnasta, s. zȑnasto; komp. zrnàstijī〉 koji je nalik zrnu

prid. 〈G zr̀nata; odr. zr̀natī, G zr̀natōg(a); ž. zr̀nata, s. zr̀nato〉 koji u plodu ima zrnaste sjemenke, koji ima razvijeno zrno ili obiluje zrnima [Šipak ima ~ plod.]

im. s. 〈G zŕnca; mn. N zŕnca, G zȓnācā〉 um. malo zrno [~ soli] ◇ krvna zrnca med. osnovni sastojak krvnih stanica, eritrocita i leukocita

im. s. 〈G zȑna; mn. N zȑna, G zȓnā〉 1. sitan okruglast plod ili sjemenka žitarica, uljarica i mahunarka [~ kukuruza; ~ žita] 2. mala čestica nalik na istoimeni okruglasti plod ili sjemenku [~ soli; ~ pijeska] ♦ manji od makova zrna ponizan, pokoran, uplašen, pritajen, neprimjetan

zb. im. s. 〈G zȓnja〉 skup zrna

im. m. 〈G zȗba, L zúbu; mn. N zȗbi, G zúbā/zúbī/zùbijū, DLI zùbima〉 1. anat. koštani organ u ustima koji služi za žvakanje i grizenje hrane ◇ mliječni ~ zub koji raste otprilike od četvrtoga mjeseca do kraja treće godine djetetova života i koji ispadne u dobi od šeste do dvanaeste godine; sin. mliječnjak 2. v. zubac ♦ gledati u zube komu, čemu strogo ocijeniti (procjenjivati) što, cjepidlačiti (sitničariti) zbog (oko) koga, zbog (oko) čega; imati na zubu koga biti veoma ljut (bijesan) na koga, progoniti koga, okomiti se na koga; kroz (kroza) zube [reći, promrsiti, protisnuti i sl.] nerazgovijetno; s prigušenom (pritajenom) ljutnjom [reći, promrsiti, protisnuti i sl.]; objesiti zube o (na) klin gladovati, nemati što jesti, oskudijevati u svemu, biti u neimaštini; naoružan do zuba dobro naoružan; pokazati komu zube oduprijeti se komu, usprotiviti se komu, suprotstaviti se komu, prkosno pružiti otpor komu; slomiti (polomiti) zube na čemu propasti, doživjeti neuspjeh (poraz); stisnuti zube otrpjeti bol (nedaće, nepravdu, uvredu), strpljivo podnijeti bol (teškoće); uzeti koga na ~ okomiti se na koga, biti gnjevan (bijesan) na koga, početi zlostavljati koga; za pod ~ veoma malo, tek da se okusi (lizne); ~ vremena razorna snaga protjecanja vremena, posljedice starenja; zubima i noktima grčevito, žestoko, ne birajući sredstva

im. m. 〈G zúpca; mn. N zúpci, G zȗbācā〉 oštriji istaknuti dio različitih predmeta [zupci češlja; zupci pile]; sin. (zub)

im. s. 〈G zùbala; mn. N zùbala, G zȕbālā〉 anat. zubi i čeljust ◇ umjetno ~ zubalo koje zamjenjuje prave zube i čeljust

im. m. 〈G zubára, V zȕbāru/zȕbāre; mn. N zubári, G zubárā〉 razg. v. stomatolog

prid. 〈G zubáreva; ž. zubáreva, s. zubárevo〉 razg. v. stomatologov

im. ž. 〈G zubàricē; mn. N zubàrice, G zubàrīcā〉 razg. v. stomatologinja

prid. 〈G zubàričina; ž. zubàričina, s. zubàričino〉 razg. v. stomatologinjin

prid. 〈G zubárova; ž. zubárova, s. zubárovo〉 razg. usp. zubarev razg.

prid. 〈G zùbārskōg(a); ž. zùbārskā, s. zùbārskō〉 razg. v. stomatološki

prid. 〈G zùbata; odr. zùbatī, G zùbatōg(a); ž. zùbata, s. zùbato〉 koji ima mnogo zuba ili velike zube

im. m. 〈G zubàtca; mn. N zubàtci, G zùbatācā〉 zool. morska grabežljiva sivoplava koštunjača s pjegama i svjetlijim trbuhom koja ima oštre zube i ukusno meso

prid. 〈G zȗbnōg(a); ž. zȗbnā, s. zȗbnō〉 koji se odnosi na zube [zubna proteza]

im. m. 〈G zȗbnīka; mn. N zȗbnīci, G zȗbnīkā〉 gram. suglasnik tvoren tako da vrh ili prednji dio jezika dodiruje zube; sin. (dental, prednjojezičnik)

prid. 〈G zubnòsunenōg(a); ž. zubnòusnenā, s. zubnòusnenō〉 u čijemu oblikovanju sudjeluju donja usna i zubi; sin. (labiodentalni)

im. m. 〈G zubnoùsnenīka; mn. N zubnoùsnenīci, G zubnoùsnenīkā〉 gram. suglasnik u čijemu oblikovanju sudjeluju donja usna i gornji zubi; sin. (labiodental)

im. ž. 〈G zubòboljē; mn. N zubòbolje, G zubòbōljā〉 bol u zubima

im. ž. 〈G zújalicē; mn. N zújalice, G zújalīcā〉 ona koja zuji [osa ~; muha ~; pčela ~]

im. s. 〈G zújala; mn. N zújala, G zújālā〉 tehn. naprava koja zuji, odašilje stalan ton i služi za zvučnu signalizaciju

im. s. → zujenje

gl. nesvrš. neprijel. → zujiti

im. s. 〈G zújēnja〉 stvaranje jednolikoga zvuka koji nalikuje glasu z

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. zújī, 3. l. mn. zújē, aor. 3. l. jd. zȗjā, imperf. 3. l. jd. zújāše, prid. r. zújio, pril. s. zújēći〉 stvarati jednoliki zvuk nalik glasu z [Komarac zuji.; Pčele zuje.]

usk. 1. oponaša zujenje 2. označuje nagli prolazak kroza što [Zum, i nema ga više!]

im. m. 〈G zùmbula; mn. N zùmbuli, G zȕmbūlā〉 bot. 1. lukovičasta ukrasna biljka proljetnica najčešće ljubičastih cvjetova u obliku zvončića okupljenih u grozd intenzivna mirisa 2. cvat istoimene biljke

gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zùmīrām, 3. l. mn. zumírajū, imp. zùmīrāj, aor. zumírah, imperf. zùmīrāh, prid. r. zumírao, prid. t. zùmīrān〉 inform., tehn. na računalnome zaslonu ili fotoaparatu uvećavati izdvojenu pojedinost na fotografiji, crtežu ili nacrtu

prid. 〈G zùpčanōg(a); ž. zùpčanā, s. zùpčanō〉 koji se odnosi na zupce

im. m. 〈G zupčaníka; mn. N zupčaníci, G zupčaníkā〉 1. kotač sa zupcima 2. dio stroja koji služi za prijenos kružnoga gibanja

im. s. 〈G zvánja; mn. N zvánja, G zvánjā〉 1. privlačenje čije pozornosti glasom [~ u pomoć]; sin. dozivanje, prizivanje, zazivanje 2. upućivanje poziva komu [~ na rođendan]; sin. pozivanje 3. uspostavljanje telefonske veze 4. stupanj koji tko postiže u svojemu zanimanju [više ~] 5. sklonost koju tko osjeća prema kojemu zanimanju [pjesničko ~]; sin. poziv pren.

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zòvem, 3. l. mn. zòvū, imp. zòvi, aor. zvȁh, imperf. zvȃh/zòvijāh, prid. r. m. zvȁo, ž. zvála, s. zvȃlo, mn. zvȃli, prid. t. zvȃn, pril. s. zòvūći, pril. p. zvȃvši〉 1. glasom privlačiti čiju pozornost [~ prolaznike]; sin. dozivati, prizivati, zazivati 2. obraćati se komu očekujući da dođe ili da se odazove [~ djecu u kuhinju; ~ psa]; sin. dozivati 3. upućivati komu poziv [~ prijatelja na rođendan]; sin. pozivati 4. obraćati se komu imenom ili nadimkom [Zvali su Mariju.] 5. imenom označivati koga ili što [Djevojčicu su zvali Biba.]; sin. nazivati 6. uspostavljati telefonsku vezu; sin. nazivati • zvȁti se 〈povr.〉 imati određeno ime i prezime [Zovem se Marko Marković.]

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zvȅckām, 3. l. mn. zvȅckajū, imp. zvȅckāj, aor. zvȅckah, imperf. zvȅckāh, prid. r. zvȅckao〉 proizvoditi visok i tanak zvuk udarcem u kovinski ili stakleni predmet ili udarcem takva predmeta po čemu [~ čašama; ~ kovanicama; ~ žlicom po tanjuru]; sin. zveketati

im. ž. 〈G zvèčārkē, DL zvèčārki; mn. N zvèčārke, G zvèčārkā/zvèčārkī〉 v. čegrtuša