im. ž. 〈G glòdalicē; mn. N glòdalice, G glòdalīcā〉 stroj za obrađivanje drva i kovina skidanjem sloja strugotine

im. s. 〈G glȍdānja〉 1. trganje zubima, odvajanje mesa od kosti 2. sitno grizenje čvrstim i velikim sjekutićima

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. glȍđēm, 3. l. mn. glȍđū, imp. glòđi, aor. glòdah, imperf. glȍdāh, prid. r. glòdao, prid. t. glȍdān, pril. s. glȍđūći〉 1. zubima trgati sve meso od kosti [~ batak] 2. sitno gristi čvrstim i velikim sjekutićima [~ drvo]

im. m. 〈G glòdāvca; mn. N glòdāvci, G glòdavācā〉 zool. 1. 〈mn.〉 najbrojnija skupina sisavaca plodvaša s povećanim sjekutićima koji su prilagođeni glodanju 2. pripadnik istoimene skupine

im. m. 〈G glodnjáka; mn. N glodnjáci, G glodnjákā〉 zool. parni prednji gornji i donji sjekutić koji služi za glodanje, nema korijen i raste tijekom čitava života

im. m. 〈G glòga; mn. N glògovi, G glȍgōvā〉 bot. 1. jednodomna drvenasta, grmolika i trnovita biljka bijelih okruglih cvjetova i crvenih bobičastih plodova [crni ~; bijeli ~; crveni ~] 2. plod istoimene biljke

prid. 〈G glògova; ž. glògova, s. glògovo〉 1. koji se odnosi na glog, koji pripada glogu [~ cvijet; glogova grana; glogova šuma] 2. koji je načinjen od drveta gloga [~ kolac]

prid. 〈G glȍmāzna; odr. glȍmāznī, G glȍmāznōg(a); ž. glȍmāzna, s. glȍmāzno; komp. glomàznijī〉 koji je veoma velik [glomazni otpad]

im. s. 〈G glorificírānja〉 v. veličanje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. glorifìcīrām, 3. l. mn. glorificírajū, imp. glorifìcīrāj, aor. glorificírah, imperf. glorifìcīrāh, prid. r. glorificírao, prid. t. glorifìcīrān〉 v. veličati

prid. 〈G glúha; odr. glȗhī, G glȗhōg(a); ž. glúha, s. glȗho; komp. glȕšī〉 1. 〈pozitiv〉 koji uopće ne čuje 2. koji ne čuje dobro [~ na jedno uho] 3. pren. u kojemu vlada potpuna tišina [gluho doba noći] ♦ 〈i〉 ~ i slijep nezainteresiran za sve oko sebe, koji se pravi da ništa ne vidi i ne čuje; ostati ~ 〈na što〉 ne obazirati se na što, ne reagirati na tuđe riječi (molbe i sl.)

im. ž. 〈G gluhòćē〉 stanje onoga koji ne čuje

prid. 〈G glȕhonijēma; odr. glȕhonijēmī, G glȕhonijēmōg(a); ž. glȕhonijēma, s. glȕhonijēmo〉 koji je gluh i nijem

im. ž. 〈G glȕhonijēmosti, I glȕhonijēmošću/glȕhonijēmosti〉 osobina onoga koji je gluhonijem

prid. 〈G glȕhoslijēpa; odr. glȕhoslijēpī, G glȕhoslijēpōg(a); ž. glȕhoslijēpa, s. glȕhoslijēpo〉 koji je gluh i slijep

im. ž. 〈G gluhosljepòćē〉 osobina onoga koji je gluhoslijep

im. m. 〈G glukagóna; mn. N glukagóni, G glukagónā〉 med. hormon koji izlučuje gušterača, važan za povisivanje koncentracije glukoze u krvi

im. m. 〈G glȕkotesta; mn. N glȕkotestovi, G glȕkotestōvā〉 dokazivanje koncentracije šećera u mokraći i krvi s pomoću reagensa

im. ž. 〈G glukózē〉 kem. najprošireniji monosaharid u prirodi, bijela kristalna tvar slatkoga okusa koja se nalazi u sokovima voća, u malim količinama u krvi te vezan u disaharidima i polisaharidima, industrijski se dobiva iz škroba; sin. grožđani šećer v. pod šećer

im. ž. 〈G glúmē; mn. N glúme, G glúmā〉 1. tumačenje uloge u kazalištu, na filmu ili televiziji [baviti se glumom] 2. pren. lažno prikazivanje osjećaja ili stanja

im. m. 〈G glúmca, V glȗmče; mn. N glúmci, G glȗmācā〉 1. osoba koja glumi, tumači koju ulogu u kazalištu, na filmu ili televiziji [filmski ~; glavni ~; kazališni ~] 2. pren. osoba koja lažno prikazuje osjećaje ili stanja, koja se pretvara

prid. 〈G glùmačkōg(a); ž. glùmačkā, s. glùmačkō〉 koji se odnosi na glumce i glumu

im. s. 〈G glumàtānja〉 1. neuvjerljiva gluma 2. pren. neprirodno, namješteno ili neiskreno ponašanje; sin. prenemaganje, pretvaranje

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. glumàtām, 3. l. mn. glumàtajū, imp. glumàtāj, aor. glumàtah, imperf. glumàtāh, prid. r. glumàtao〉 1. neuvjerljivo glumiti 2. pren. ponašati se neprirodno, namješteno ili neiskreno [On uvijek glumata pred odraslima.]; sin. prenemagati se, pretvarati se v. pod pretvarati

prid. 〈G glúmčeva; ž. glúmčeva, s. glúmčevo〉 koji pripada glumcu

im. ž. 〈G glùmicē; mn. N glùmice, G glȕmīcā〉 1. žena koja glumi, tumači koju ulogu u kazalištu, na filmu ili televiziji [filmska ~; glavna ~; kazališna ~] 2. pren. žena koja lažno prikazuje osjećaje ili stanja, koja se pretvara

prid. 〈G glùmičina; ž. glùmičina, s. glùmičino〉 koji pripada glumici

im. s. 〈G glùmīšta; mn. N glùmīšta, G glȕmīštā〉 zast. v. kazalište

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. glúmīm, 3. l. mn. glúmē, aor. glúmih, imperf. glúmljāh, prid. r. glúmio, prid. t. glȗmljen〉 1. tumačiti ulogu u kazališnome komadu, na filmu ili televiziji [~ kralja]; sin. igrati 2. pren. svjesno oponašati što, ponašati se kao da jest nešto što nije [~ bolest; ~ ludilo]; sin. hiniti, simulirati

prid. 〈G glúpa; odr. glȗpī, G glȗpōg(a); ž. glúpa, s. glȗpo; komp. glȕpljī〉 1. koji sporo i teško shvaća; sin. blesav razg., tup pren.; ant. bistar pren., inteligentan 2. koji odražava čije sporo i teško shvaćanje [~ pogled]; sin. blesav razg., tup pren.; ant. bistar pren., inteligentan 3. koji je besmislen i dosadan [~ posao]; sin. blesav ♦ praviti se ~ (blesav, lud), usp. blesav

im. ž. 〈G glùpačē; mn. N glùpače, G glȕpāčā〉 pogr. glupa žena, ona koja slabo ili teško shvaća; sin. blesača razg.

im. m. 〈G glùpana; mn. N glùpani, G glȕpānā〉 pogr. glup čovjek, onaj koji slabo ili teško shvaća; sin. blesan razg., tikvan razg., tupan razg.

prid. 〈G glȕpava; odr. glȕpavī, G glȕpavōg(a); ž. glȕpava, s. glȕpavo; odr. glupàvijī〉 koji je pomalo glup [~ tekst; glupavo stvorenje]; sin. priglup

im. ž. 〈G glȕpavosti, I glȕpavošću/glȕpavosti〉 osobina onoga koji je glupav ili svojstvo onoga što je glupavo; sin. priglupost

pril. 〈komp. glȕpljē〉 tako da odražava čije sporo i teško shvaćanje [~ gledati]; sin. blesavo razg., tupo pren.; ant. bistro pren., inteligentno

im. ž. 〈G glúposti, I glúpošću/glúposti; mn. N glúposti, G glúpostī〉 1. 〈jd.〉 osobina onoga koji sporo i teško shvaća; sin. tupost pren.; ant. bistrina pren., inteligencija 2. 〈jd.〉 svojstvo onoga što odražava čije sporo i teško shvaćanje; sin. tupost pren.; ant. bistrina pren., inteligencija 3. glup i nerazuman postupak ili izjava [učiniti ~]; sin. budalaština

im. ž. 〈G gljȉvē; mn. N gljȉve, G gljȋvā〉 bot. 1. 〈mn.〉 carstvo eukariotskih višestaničnih organizama s jezgrom i organelima koji se hrane heterotrofno, a razmnožavaju spolno i nespolno, imaju osobine i biljaka i životinja 2. pripadnica istoimenoga carstva [jestiva ~; otrovna ~]

im. ž. 〈G gljȉvicē; mn. N gljȉvice, G gljȉvīcā〉 1. um. mala gljiva 2. bot. a. 〈mn.〉 skupina mješinarka sićušne građe koje žive na organskoj podlozi, a neke vrste prouzročuju bolesti ljudi i životinja b. pripadnica istoimene skupine ◇ kvaščeva ~ mješinarka koji služi za proizvodnju piva i za dizanje tijesta za kruh i kolače

prid. 〈G gljȉvičnōg(a); ž. gljȉvičnā, s. gljȉvičnō〉 koji se odnosi na gljivice [gljivična bolest]

im. m. 〈G gmȃza; mn. N gmȁzovi, G gmȁzōvā〉 zool. 1. 〈mn.〉 razred prvih kopnenih kralježnjaka koji imaju tvrdu kožu prekrivenu ljuskama, nestalnu tjelesnu temperaturu, dišu plućima, kreću se gmižući, polažu jaja ili rađaju žive mlade 2. pripadnik istoimenoga razreda; sin. (reptil)

im. s. 〈G gmȉzānja〉 1. polagano micanje ili kretanje dodirivanjem površine tijelom ili trbuhom; sin. puzanje 2. pren. veoma polagano kretanje; sin. miljenje, plaženje

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. gmȉžēm, 3. l. mn. gmȉžū, imp. gmȉži, aor. gmȉzah, imperf. gmȉzāh, prid. r. gmȉzao〉 1. polako se micati ili kretati dodirujući tijelom ili trbuhom kakvu površinu [Crvi gmižu po zidu.]; sin. miljeti, plaziti, puzati 2. pren. kretati se veoma polako [Kolone automobila gmižu cestom.]; sin. miljeti pren., plaziti pren., puzati pren.

im. m. 〈G gmȉzāvca; mn. N gmȉzāvci, G gmȉzavācā〉 1. → gmaz 2. pren. osoba bez ponosa

prid. 〈G gmȉzāvčeva; ž. gmȉzāvčeva, s. gmȉzāvčevo〉 pren. koji pripada gmizavcu, osobi bez ponosa

gl. nesvrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. gnijȇzdīm se, 3. l. mn. gnijȇzdē se, imp. gnijézdi se, aor. gnijézdih se, imperf. gnijȇžđāh se, prid. r. gnijézdio se〉 svijati, graditi gnijezdo

im. s. 〈G gnijézda; mn. N gnijézda, G gnijézdā〉 1. nastamba koju ptice grade od slame, lišća ili trave, u koju polažu jaja i u kojoj podižu mlade [lastavičje ~] 2. pren. mjesto na kojemu tko živi, prostor koji komu pripada [obiteljsko ~; lopovsko ~] ♦ dirnuti (taknuti) u osinje ~ (osinjak), usp. osinjak

im. s. 〈G gnijéžđēnja〉 svijanje, stvaranje gnijezda

im. m. 〈G gnȍja, L gnòju〉 1. med. žutozelena gusta tekućina koja nastaje zbog upale tkiva prouzročene bakterijma 2. v. gnojivo