lúdnica

im. ž. 〈G lúdnicē; mn. N lúdnice, G lúdnīcā〉 1. razg. v. umobolnica 2. pren., razg. stanje nereda, opće zbrke [Danas imamo ludnicu.]

lȗdo

pril. 〈komp. lȕđē〉 razg. 1. nedovoljno razmišljajući [~ trošiti novac]; sin. (neracionalno), nerazumno; ant. (racionalno), razumno 2. pren. jako i u velikoj mjeri [~ se smijati; ~ voljeti]

lȕdōst

im. ž. 〈G lȕdosti, I lȕdošću/lȕdosti; mn. N lȕdosti, G lȕdostī〉 1. postupak ili djelovanje koje je posljedica nedovoljnoga razmišljanja 2. 〈jd.〉 a. pren. osobina onoga koji je neobičan, neuravnotežen i drukčiji od drugih b. svojstvo onoga što nije posljedica valjana shvaćanja, mišljenja i zaključivanja; sin. nerazboritost, nerazumnost; ant. (racionalnost), razboritost, razumnost

ludòvati

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. lùdujēm, 3. l. mn. lùdujū, imp. lùdūj, aor. ludòvah, imperf. lùdovāh, prid. r. ludòvao〉 1. nerazumno se ponašati i činiti ludosti 2. pren. a. žarko željeti što [~ za novim automobilom; ~ za djevojkom]; sin. ludjeti pren. b. biti izvan sebe od uzbuđenja ili uzrujanosti [~ zbog neuspjeha]; sin. ludjeti pren.

lùđāk

im. m. 〈G luđáka, V lȕđāčē; mn. N luđáci, G luđákā〉 1. razg. v. umobolnik 2. pren. osoba čije djelovanje nije utemeljeno na razumu

luđàkinja

im. ž. 〈G luđàkinjē; mn. N luđàkinje, G luđàkīnjā〉 1. razg. v. umobolnica 2. pren. žena čije ponašanje nije utemeljeno na razumu

lȕes

im. m. 〈G lȕesa〉 v. sifilis

lȗg

im. m. 〈G lȗga, L lúgu; mn. N lȕgovi/lȗzi, G lȕgōvā/lúgā〉 mlada šuma; sin. gaj, šumarak

lȗg

im. m. 〈G lúga; mn. N lúgovi, G lúgōvā〉 prah koji ostaje kad što izgori; sin. pepeo

lùgār

im. m. 〈G lugára, V lȕgāru/lȕgāre; mn. N lugári, G lugárā〉 osoba koja čuva lug; sin. šumar

lugárev

prid. 〈G lugáreva; ž. lugáreva, s. lugárevo〉 koji pripada lugaru; sin. lugarov, šumarev, šumarov

lugàrica

im. ž. 〈G lugàricē; mn. N lugàrice, G lugàrīcā〉 žena koja čuva šumu; sin. šumarica

lugàričin

prid. 〈G lugàričina; ž. lugàričina, s. lugàričino〉 koji pripada lugarici; sin. šumaričin

lugárnica

im. ž. 〈G lugárnicē; mn. N lugárnice, G lugárnīcā〉 kuća u kojoj lugar živi i radi

lugárov

prid. 〈G lugárova; ž. lugárova, s. lugárovo〉 usp. lugarev

lȗk

im. m. 〈G lȗka, L lúku; mn. N lȕkovi, G lȕkōvā〉 1. savitljivi prut napregnut tetivom s pomoću kojega se odapinje strijela [~ i strijela] 2. mat. zakrivljena crta koja spaja dvije točke 3. grad. zaobljeni građevni element koji premošćuje otvor

lȕk

im. m. 〈G lȕka; mn. N lȕkovi, G lȕkōvā〉 bot. 1. višegodišnja zeljasta povrtnica s podzemnom stabljikom u obliku lukovice 2. okruglasta jestiva lukovica istoimene biljke koja ima kratku stabljiku, zadebljale sočne listove i središnji pup, izvana je obavijena s nekoliko smećkastožutih, bijelih ili ljubičastih suhih listova ◇ bijeli ~ 1. zeljasta povrtna biljka iz porodice ljiljana osobita mirisa; sin. češnjak 2. bijela jestiva lukovica istoimene biljke s više češnjeva koja se upotrebljava i kao začin; sin. češnjak; crveni ~ jestiva kultivirana vrsta luka iz porodice ljiljana, upotrebljava se svjež i kao začin; mladi ~ jestiva povrtnica s bijelom podzemnom stabljikom u obliku lukovice i dugim zelenim perastim listovima ♦ ~ i voda 1. bezvrijedno, krajnje loše 2. jednostavno; ni ~ jeo ni ~ mirisao ne sudjelovati u čemu, nemati veze s čim

lúka

im. ž. 〈G lúkē, DL lúci; mn. N lúke, G lúkā〉 1. pom. zaštićeni dio obale uređen za pristajanje brodova [morska ~; riječna ~] 2. pren. mjesto odmora, mira i spasa, utočište ili zaklon od opasnosti [~ spasa] ◇ zračna ~ mjesto uređeno za slijetanje i uzlijetanje letjelica; sin. (aerodrom) ♦ uploviti u bračnu luku ući u brak, osnovati bračnu zajednicu

lȕkav

prid. 〈G lȕkava; odr. lȕkavī, G lȕkavōg(a); ž. lȕkava, s. lȕkavo; komp. lukàvijī〉 1. koji krije misli i osjećaje s namjerom da koga nadmudri ili prevari [~ trgovac] 2. koji je prožet željom i namjerom da se koga nadmudri ili prevari [lukavo ponašanje]; sin. prepreden

lȕkavōst

im. ž. 〈G lȕkavosti, I lȕkavošću/lȕkavosti〉 1. osobina onoga koji krije misli i osjećaje s namjerom da koga nadmudri ili prevari 2. svojstvo onoga što je prožeto željom i namjerom da se koga nadmudri ili prevari

lukàvstvo

im. s. 〈G lukàvstva; mn. N lukàvstva, G lùkavstāvā/lȕkāvstvā〉 lukav postupak kojemu je cilj dovesti koga u zabludu; sin. podvala, prijevara, varka

lȕkobrān

im. m. 〈G lȕkobrāna; mn. N lȕkobrāni, G lȕkobrānā〉 pom. nasip koji štiti luku od valova

lȕkovica

im. ž. 〈G lȕkovicē; mn. N lȕkovice, G lȕkovīcā〉 bot. podzemna stabljika obavijena mesnatim listovima koja biljci služi kao spremište hrane; sin. (lučica)

lùksuz

im. m. 〈G lùksuza; mn. N lùksuzi, G lȕksūzā〉 ono što je iznimno skupo i raskošno, što ne pripada osnovnim potrebama

lùksuzan

prid. 〈G lùksuzna; odr. lùksuznī, G lùksuznōg(a); ž. lùksuzna, s. lùksuzno; komp. luksùznijī〉 koji se odnosi na luksuz

lùla

im. ž. 〈G lùlē, D lȕli, A lȕlu; mn. N lȕle, G lúlā〉 predmet koji se sastoji od cijevi i glave u koju se stavlja duhan ♦ ne vrijedi 〈ni〉 〈po〉 lule duhana ne vrijedi ništa, bezvrijedno je

lùmbārda

im. ž. 〈G lùmbārdē; mn. N lùmbārde, G lùmbārdā/lùmbārdī〉 hist. top koji proizvodi samo prasak bez hitca; sin. mužar hist.

lȕnapark

im. m. 〈G lȕnaparka, L lunapàrku; mn. N lunapàrkovi, G lunapàrkōvā〉 prostor uređen za zabavu s vrtuljcima, autićima i različitim drugim napravama i uređajima za razonodu

lunèta

im. ž. 〈G lunètē; mn. N lunète, G lunétā〉 1. grad. uokvireno polje nad vratima ili prozorom obično ispunjeno reljefom 2. lik. polukružna zidna slika, polukružna oslikana zidna stijena

lȕpa

im. ž. 〈G lȕpē〉 buka koja nastaje od udaraca o tvrde predmete [Čuje se ~ motora.]; sin. lupanje

lȕpa²

im. ž. 〈G lȕpē; mn. N lȕpe, G lȗpā〉 v. povećalo

lúpānje

im. s. 〈G lúpānja〉 1. pritiskanje čega na što tako da ostavi trag 2. zadavanje udaraca komu ili čemu 3. proizvođenje buke udarcem po čemu tvrdom 4. nanošenje udaraca komu, dodirivanje koga jačim zamasima ruke ili kakva predmeta 5. usp. lupa¹

lúpati

gl. nesvrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. lȗpām, 3. l. mn. lúpajū, imp. lȗpāj, aor. lúpah, imperf. lȗpāh, prid. r. lúpao, prid. t. lȗpān〉 1. 〈prijel.〉 pritiskati što na što tako da ostavi trag [~ pečate]; vidski parnjaci: lupiti, lupnuti 2. 〈neprijel.〉 a. zadavati udarce komu ili čemu [~ sjekirom o drvo; ~ u tuđi auto]; vidski parnjaci: lupiti, lupnuti b. praviti buku udarcima čime po čemu tvrdom [~ čekićem po željezu; ~ nogom po podu]; vidski parnjaci: lupiti, lupnuti c. kucati u kratkim i ritmičnim razmacima [Srce mi jako lupa.]; sin. biti, tući • lúpati (se) 〈prijel.〉 nanositi komu udarce, jačim zamasima ruke ili kakva predmeta dodirivati koga; sin. tući (se) v. pod tući; vidski parnjaci: lupiti ( se) v. pod lupiti, lupnuti ( se) v. pod lupnuti; sin. udarati

lùpina

im. ž. 〈G lùpinē; mn. N lùpine, G lȕpīnā〉 tvrdi i lomljivi vanjski omotač nekih biljnih plodova i jaja u životinja [sjemena ~]; sin. ljuska

lùpinast

prid. 〈G lùpinasta; odr. lùpinastī, G lùpinastōg(a); ž. lùpinasta, s. lùpinasto〉 koji ima lupinu

lȕpiti

gl. svrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. lȕpīm, 3. l. mn. lȕpē, imp. lȕpi, aor. lȕpih, prid. r. lȕpio, prid. t. lȕpljen〉 1. 〈prijel.〉 pritisnuti što na što tako da ostavi trag [~ pečat] 2. 〈neprijel.〉 a. proizvesti buku udarcem čime po čemu tvrdom [~ čekićem po željezu; ~ nogom po podu] b. zadati udarac komu ili čemu [~ lopova; ~ sjekirom o drvo; ~ u tuđi auto]; sin. tresnuti • lȕpiti (se) 〈prijel.〉 nanijeti komu udarac, jačim zamahom ruke ili kakvim predmetom dodirnuti koga [~ se po nosu]; sin. lupnuti, udariti; vidski parnjak: lupati

lȕpkati

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. lȕpkām, 3. l. mn. lȕpkajū, imp. lȕpkāj, aor. lȕpkah, imperf. lȕpkāh, prid. r. lȕpkao〉 lagano lupati duže vrijeme [~ prstima po stolu]

lȕpnuti

gl. svrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. lȕpnēm, 3. l. mn. lȕpnū, imp. lȕpni, aor. lȕpnuh, prid. r. lȕpnuo, prid. t. lȕpnūt〉 usp. lupiti

lútak

im. m. 〈G lútka; mn. N lútci, G lȗtākā〉 1. dječja igračka lika dječaka ili muškarca [drveni ~] 2. kaz. figura dječaka ili muškarca koja na pozornici zamjenjuje glumce s pomoću lutkara iza scene

lútalica

im. m. ž. 〈G lútalicē; mn. N lútalice, G lútalīcā〉 1. osoba koja luta, koja se skiće [taj ~; ti lutalice; te lutalice] 2. 〈ž.〉 žena koja luta, koja se skiće [ta ~; te lutalice] 3. životinja koja nema vlasnika [pas ~]; sin. skitnica

lútaličin

prid. 〈G lútaličina; ž. lútaličina, s. lútaličino〉 koji pripada lutalici; sin. skitničin

lútānje

im. s. 〈G lútānja; mn. N lútānja, G lútānjā〉 1. kretanje u različitim smjerovima i ne nalaženje pravoga puta 2. besciljno hodanje; sin. bluđenje², skitanje

lútati

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. lȗtām, 3. l. mn. lútajū, imp. lȗtāj, aor. lútah, imperf. lȗtāh, prid. r. lútao〉 1. kretati se u različitim smjerovima i ne nalaziti pravi put [~ hodnicima] 2. besciljno hodati [~ ulicama]; sin. bludjeti², skitati se

lutèrān

im. m. 〈G luterána, V lȕterāne; mn. N luteráni, G luteránā〉 rel. pripadnik koje luteranske crkave

lutèrānka

im. ž. 〈G lutèrānkē, DL lutèrānki; mn. N lutèrānke, G lutèrānkā/lutèrānkī〉 rel. pripadnica koje luteranske crkave

lutèrānskī

prid. 〈G lutèrānskōg(a); ž. lutèrānskā, s. lutèrānskō〉 koji se odnosi na luterane i luteranstvo

luterànstvo

im. s. 〈G luterànstva〉 rel. kršćanske crkvene zajednice proizišle iz Lutherova nauka

lȕtka

im. ž. 〈G lȕtkē, DL lȕtki; mn. N lȕtke, G lȕtākā/lȗtkā/lȕtkī〉 1. dječja igračka ljudskoga lika [krpena ~]; sin. beba razg. 2. figura osobe koja služi za prikazivanje ili probu odjeće [krojačka ~] 3. kaz. figura čovjeka ili životinje koja na pozornici zamjenjuje glumce s pomoću lutkara iza scene

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Školska knjiga