gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. ròsī, 3. l. mn. ròsē, aor. 3. l. jd. rȍsī, imperf. 3. l. jd. ròsāše, prid. r. s. ròsilo〉 padati u obliku rosnih kapi

im. ž. 〈G ròsuljē; mn. N ròsulje, G rȍsūljā〉 veoma sitna kiša

im. m. 〈G ròščića; mn. N ròščići, G rȍščīćā〉 1. um. mali rog 2. pecivo u obliku polumjeseca

im. m. 〈G roštílja; mn. N roštílji, G roštíljā〉 1. željezna rešetkasta naprava za pečenje mesa na žaru [peći na roštilju] 2. pren., razg. jelo od mesa pripremljeno na istoimenoj napravi

im. ž. 〈G rotácijē; mn. N rotácije, G rotácījā〉 v. vrtnja

im. s. 〈G rotírānja〉 mat. v. vrtnja

gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ròtīrām, 3. l. mn. rotírajū, imp. ròtīrāj, aor. rotírah, imperf. ròtīrāh, prid. r. rotírao, prid. t. ròtīrān〉 okrenuti/okretati što oko osi [~ sliku]

im. ž. 〈G rȍtkvē; mn. N rȍtkve, G rȍtkāvā/rȏtkvā/rȍtkvī〉 bot. 1. dvogodišnja povrtna biljka iz porodice krstašica jestiva mesnata korijena 2. jestiv okruglast mesnat crveni ili crni korijen istoimene biljke

im. ž. 〈G rȍtkvicē; mn. N rȍtkvice, G rȍtkvīcā〉 1. um. mala rotkva 2. bot. a. jednogodišnja kupusnjača jestiva mesnata korijena b. jestiv okruglast mesnat crveni korijen istoimene biljke

im. m. 〈G rȏtora, I rȏtorom; mn. N rȏtori, G rȏtōrā〉 tehn. pokretni dio stroja čvrsto spojen s osovinom stroja

prid. 〈G rȏtōrnōg(a); ž. rȏtōrnā, s. rȏtōrnō〉 koji se odnosi na rotor

im. m. 〈G rȍva, L ròvu; mn. N rȍvovi, G rȍvōvā〉 1. dubok, uzak prokop u zemlji 2. podzemni hodnik 3. vojn. prokop u zemlji koji služi kao zaklon za vojnike u ratu [Vojnici su pucali iz rovova.]

im. m. 〈G róvca; mn. N róvci, G rȏvācā〉 zool. velik smeđi ravnokrilac koji prednjim nogama kopa podzemne rovove

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 3. l. jd. rȕjē, 3. l. mn. rȕjū, aor. 3. l. jd. ròva, imperf. 3. l. jd. rȍvāše, prid. r. ròvao, prid. t. rȍvān〉 razgrtati zemlju rilom [Svinja ruje po blatu.]

im. ž. 〈G rȏvkē, DL rȏvki; mn. N rȏvke, G rȍvākā/rȏvkā/rȏvkī〉 zool. kukcožder nalik mišu s izduženom njuškom i kratkim gustim krznom [patuljasta ~]

prid. 〈neskl.〉 razg. v. ružičast

im. ž. 〈G rozètē; mn. N rozète, G rozétā〉 1. lik. ukrasni motiv kružna oblika nalik na cvijet sa stiliziranim laticama 2. grad. okrugli prozor s ukrasima koji podsjećaju na cvijet

im. ž. 〈G ròžātē; mn. N ròžāte, G ròžātā〉 želastinasti kolač od jaja, mlijeka, šećera i naribane korice limuna

im. pl. t. ž. 〈G rožènīcā〉 folk., glazb. v. sopile

prid. 〈G ròžnata; odr. ròžnatī, G ròžnatōg(a); ž. ròžnata, s. ròžnato〉 1. koji je od krutoga tkiva od kojega su izgrađeni nokti, kopita, rogovi, ljuske i sl. 2. koji je postao krut poput kosti [rožnati sloj]

im. ž. 〈G róžnicē; mn. N róžnice, G róžnīcā〉 anat. prozirni i ispupčeni dio očne jabučice kroz koji svjetlosne zrake ulaze u oko

im. m. 〈G ȓta, L ŕtu; mn. N ȑtovi, G ȑtōvā〉 zem. dio kopna koji strši u more ili u jezero

im. m. 〈G rȗba, L rúbu; mn. N rȕbovi, G rȕbōvā〉 1. brid koji obrubljuje kakvu površinu ili šupljinu [~ čaše; ~ ponora; ~ stola]; ant. sredina 2. krajnji dio kakve površine, ono čime ona završava [živjeti na rubu grada; Išli smo do ruba šume.; Stali smo uz ~ ceste.] 3. v. šav ♦ 〈biti〉 na rubu živaca 〈biti〉 veoma živčan (napet, nervozan, uzrujan)

im. m. 〈G rúpca; mn. N rúpci, G rȗbācā〉 četvrtast komad tkanine ili platna koji se nosi preko glave, oko vrata ili preko ramena [svileni ~]; sin. (marama)

im. m. 〈G rȗblja; mn. N rȗblji, G rȗbāljā〉 novačana jedinica u Rusiji, Bjelorusiji i Tadžikistanu; sin. (rublja)

im. ž. 〈G rubèolē〉 med. virusna zarazna bolest koja se kapljično širi; sin. crljenac

im. m. 〈G rubína; mn. N rubíni, G rubínā〉 rijedak dragulj crvene boje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. rȗbim, 3. l. mn. rȗbē, imp. rúbi, aor. rúbih, imperf. rȗbljāh, prid. r. rúbio, prid. t. rȗbljen〉 šivati rub na čemu [~ hlače; ~ zavjesu]; sin. porubljivati, zarubljivati

im. ž. 〈G rȗbljē; mn. N rȗblje, G rȗbljā/rȗbljī〉 v. rubalj

im. s. 〈G rȗblja〉 donja odjeća koja se oblači na golo tijelo i nosi ispod odijela ili haljine [muško ~; žensko ~; dječje ~] ♦ prljavo ~ neugodne (privatne, intimne) stvari, problemi koji se ne iznose u javnost

prid. 〈G rȗbnōg(a); ž. rȗbnā, s. rȗbnō〉 1. koji se odnosi na rub [~ kamen] 2. koji je udaljen od središta, koji je na periferiji [rubni dijelovi grada]; sin. (periferan) 3. pren. koji nije važan [~ događaj]

im. m. 〈G rȗbnīka; mn. N rȗbnīci, G rȗbnīkā〉 1. rubni kamen 2. sp. zaštitni kovinski okov na rubovima skija [voziti na rubnicima]; sin. (rubnjak)

im. m. 〈G rȗbnjāka; mn. N rȗbnjāci, G rȗbnjākā〉 v. rubnik

im. ž. 〈G rùbrikē, DL rùbrici; mn. N rùbrike, G rȕbrīkā〉 1. odjeljak u dnevnome listu ili časopisu s posebnim sadržajem i naslovom 2. odjeljak u službenome listu, tiskanici ili formularu

im. m. 〈G rúčka; mn. N rúčkovi/rúčci, G rúčkōvā/rȗčākā〉 glavni dnevni obrok koji se jede ili sredinom dana ili nakon posla; sin. objed

gl. dvov. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. rȗčām, 3. l. mn. rúčajū, imp. rȗčāj, aor. rúčah, imperf. rȗčāh, prid. r. rúčao, prid. t. rȗčān〉 1. 〈prijel.〉 pojesti/jesti ručak [~ ribu] 2. 〈neprijel.〉 uzeti/uzimati ručak [~ rano]; sin. objedovati

gl. nesvrš. prijel./neprijel. → ručati

im. pl. t. s. 〈G rȗčā〉 naprava za tjelovježbu koja se sastoji od dviju vodoravnih motka na nosačima

im. ž. 〈G rùčicē; mn. N rùčice, G rȕčīcā〉 1. um. mala ruka 2. dio namještaja koji se hvata rukom radi otvaranja [~ ladice; ~ ormara] 3. dio posuđa koji se hvata rukom radi podizanja i prenošenja [~ lonca] 4. dio uređaja u vozilu kojim se mijenjaju brzine [~ mjenjača] 5. dio sprave kojim se što otvara ili zatvara [~ za plin]

im. ž. 〈G rȕčkē; mn. N rȕčke, G rȕčākā/rȗčkā/rȕčkī〉 1. dio oruđa koji se pri rukovanju drži u ruci 2. dio torbe koji služi za podizanje i nošenje

prid. 〈G rȕčnōg(a); ž. rȕčnā, s. rȕčnō〉 1. koji se odnosi na ruke [~ zglob] 2. koji se nosi na ruci ili u ruci [~ sat; ručna torba] 3. koji se radi rukama [~ rad] 4. koji se pokreće ili kojim se upravlja rukom [ručna kolica; ~ pogon]

im. m. 〈G rȕčnīka; mn. N rȕčnīci, G rȕčnīkā〉 komad tkanine kojim se brišu ruke, lice i tijelo nakon pranja ili kupanja [~ za plažu]

prid. 〈G rúda; odr. rȗdī, G rȗdōg(a); ž. rúda, s. rúdo〉 zast. v. crvenkast, rumenkast

im. ž. 〈G rúdē; mn. N rúde, G rúdā〉 mineral koji leži u zemlji ili pri površini zemlje [područje bogato rudom; željezna ~]

im. ž. 〈G rùdačē; mn. N rùdače, G rȕdāčā〉 mineralna sirovina koja se vadi iz zemlje i prerađuje u tvornici

im. m. 〈G rudára, V rȕdāru/rȕdāre; mn. N rudári, G rudárā〉 osoba koja radi u rudniku

prid. 〈G rudáreva; ž. rudáreva, s. rudárevo〉 koji pripada rudaru; sin. rudarov

prid. 〈G rudárova; ž. rudárova, s. rudárovo〉 usp. rudarev