im. m. 〈G ȉmendāna; mn. N ȉmendāni, G ȉmendānā〉 dan u godini kad se slavi krsno ime čovjeka dobiveno prema kojemu svetcu [imati ~ na Sv. Antu; čestitati ~]

im. ž. 〈G ȉmenicē; mn. N ȉmenice, G ȉmenīcā〉 gram. promjenjiva riječ kojom se označuju bića, stvari ili pojave, mijenja se po padežima i brojevima, a ima svoj rod [opća ~]

prid. 〈G ȉmeničkōg(a); ž. ȉmeničkā, s. ȉmeničkō〉 koji se odnosi na imenice [imenička sklonidba]

im. m. 〈G ȉmenīka; mn. N ȉmenīci, G ȉmenīkā〉 1. popis imena po kakvu, obično abecednome redu, uz koja se nalaze i drugi podatci, npr. adresa i sl. [telefonski ~] 2. školska knjiga s popisom učenika i rubrikama za ocjene 3. inform. popis datoteka koje se nalaze u memoriji računala; sin. (direktorij, mapa)

im. s. 〈G ȉmenovānja; mn. N ȉmenovānja, G ȉmenovānjā〉 1. davanje imena komu ili čemu 2. kazivanje čijega imena, navođenje koga po imenu 3. postavljanje koga na kakvu dužnost, čast ili položaj

gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ȉmenujēm, 3. l. mn. ȉmenujū, imp. ȉmenūj, aor. ȉmenovah, imperf. ȉmenovāh, prid. r. ȉmenovao, prid. t. ȉmenovān〉 1. dati/davati ime komu ili čemu [~ brod; ~ školu]; sin. krstiti 2. kazati/kazivati čije ime, navesti/navoditi koga po imenu [~ krivca] 3. postaviti/postavljati koga na kakvu dužnost, čast ili položaj [~ ravnatelja škole; ~ koga ministrom]; sin. (dati ime) v. pod dati, (davati ime) v. pod davati

prid. 〈G ȉmenskōg(a); ž. ȉmenskā, s. ȉmenskō〉 koji se odnosi na ime

im. m. 〈G ȉmenjāka, V ȉmenjāče; mn. N ȉmenjāci, G ȉmenjākā〉 osoba koja ima isto ime kao i tko drugi

im. ž. 〈G imenjàkinjē; mn. N imenjàkinje, G imenjàkīnjā〉 žena koja ima isto ime kao i tko drugi

im. ž. 〈G imigrácijē〉 1. v. useljeništvo 2. v. useljavanje 3. v. useljenje

im. m. 〈G imìgranta; mn. N imìgranti, G imìgranātā〉 v. useljenik

im. ž. 〈G imìgranticē; mn. N imìgrantice, G imìgrantīcā〉 v. useljenica

prid. 〈G imìgrantičina; ž. imìgrantičina, s. imìgrantičino〉 v. useljeničin

prid. 〈G imìgrantskōg(a); ž. imìgrantskā, s. imìgrantskō〉 v. useljenički

gl. dvov. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. imìgrīrām, 3. l. mn. imigrírajū, imp. imìgrīrāj, aor. imigrírah, imperf. imìgrīrāh, prid. r. imigrírao〉 v. useliti se pod useliti, useljavati se pod useljavati

im. ž. 〈G imitácijē; mn. N imitácije, G imitácījā〉 1. v. oponašanje 2. ono što je napravljeno po uzoru na izvornik [~ stare slike]; sin. kopija

im. s. 〈G imitírānja〉 v. oponašanje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. imìtīrām, 3. l. mn. imitírajū, imp. imìtīrāj, aor. imitírah, imperf. imìtīrāh, prid. r. imitírao, prid. t. imìtīrān〉 v. oponašati

im. ž. 〈G imòvinē; mn. N imòvine, G imòvīnā〉 1. sve ono što tko ima, posjeduje kao svoje vlasništvo [steći imovinu] 2. skup dobara koja komu pripadaju [zajednička ~] ◇ nepokretna ~ imovina koja se ne može premjestiti s jednoga mjesta na drugo, npr. zemljišta i građevine; sin. nekretnina; pokretna ~ imovina koja se može premjestiti s jednoga mjesta na drugo, npr. vozila i uređaji; sin. pokretnina

im. m. 〈G ȉmperatīva〉 gram. glagolski način kojim se izriče zapovijed, poticaj, molba

im. m. 〈G impèrātora, V impèrātore; mn. N impèrātori, G impèrātōrā〉 1. pov. vrhovni vojni zapovjednik u starome Rimu 2. pren. apsolutni vladar

prid. 〈G impèrātorskōg(a); ž. impèrātorskā, s. impèrātorskō〉 koji se odnosi na imperatore

im. m. 〈G ȉmperfekta〉 gram. prošlo nesvršeno glagolsko vrijeme

prid. 〈G ȉmperfektīvnōg(a); ž. ȉmperfektīvnā, s. ȉmperfektīvnō〉 v. nesvršeni pod nesvršen

prid. 〈G ìmperfektnōg(a); ž. ìmperfektnā, s. ìmperfektnō〉 koji se odnosi na imperfekt [imperfektna osnova]

im. m. 〈G ìmpērija; mn. N ìmpēriji, G ìmpērījā〉 v. carstvo

prid. 〈G imperijalìstičkōg(a); ž. imperijalìstičkā, s. imperijalìstičkō〉 koji se odnosi na imperijalizam [imperijalistička politika]

im. m. 〈G imperijalìzma〉 pol. težnja za nasilnim širenjem vlastitih granica prisvajanjem tuđih teritorija

prid. 〈G implìcitna; odr. implìcitnī, G implìcitnōg(a); ž. implìcitna, s. implìcitno; komp. implicìtnijī〉 koji je razumljiv sam po sebi, koji nije izravno izražen; ant. eksplicitan, izričit

gl. dvov. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. impònīrām, 3. l. mn. imponírajū, imp. impònīrāj, aor. imponírah, imperf. impònīrāh, prid. r. imponírao〉 uliti/ulijevati poštovanje, izazvati/izazivati divljenje

im. m. 〈G ìmporta〉 v. uvoz

im. ž. 〈G imprèsijē; mn. N imprèsije, G imprèsījā〉 v. dojam

im. m. 〈G impresiònista, V impresiònistu; mn. N impresiònisti, G impresiònīstā〉 sljedbenik impresionizma

im. ž. 〈G impresiònisticē; mn. N impresiònistice, G impresiònistīcā〉 sljedbenica impresionizma

prid. 〈G impresiònističina; ž. impresiònističina, s. impresiònističino〉 koji pripada impresionistici

prid. 〈G impresionìstičkōg(a); ž. impresionìstičkā, s. impresionìstičkō〉 koji se odnosi na impresionizam [impresionističko slikarstvo]

im. m. 〈G impresionìzma〉 umj. umjetnički stil koji je nastao u francuskome slikarstvu sedamdesetih godina 19. stoljeća, a poslije se proširio i u druge likovne umjetnosti, književnost i glazbu, označuje ga slobodno i trenutačno izražavanje vlastitih dojmova

im. ž. 〈G improvizácijē; mn. N improvizácije, G improvizácījā〉 1. ono što je načinjeno brzo i bez prethodne pripreme 2. glazb. stvaranje melodije bez prethodne pripreme

gl. dvov. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. improvìzīrām, 3. l. mn. improvizírajū, imp. improvìzīrāj, aor. improvizírah, imperf. improvìzīrāh, prid. r. improvizírao, prid. t. improvìzīrān〉 1. učiniti/činiti što bez prethodne pripreme, preoblikovati/preobličivati što bez prethodne pripreme [~ nastup; ~ u donošenju odluka] 2. 〈neprijel.〉 glazb. stvoriti/stvarati melodiju bez prethodne pripreme [~ na klaviru]

im. m. 〈G ìmpulsa; mn. N ìmpulsi, G ȉmpūlsā〉 1. v. poticaj 2. tehn. nagla i kratkotrajna promjena vrijednosti neke električne veličine, npr. napona ili struje 3. obračunska jedinica nekih usluga [telefonski ~]

prid. 〈G ȉmūćna; odr. ȉmūćnī, G ȉmūćnōg(a); ž. ȉmūćna, s. ȉmūćno; komp. imùćnijī〉 koji ima mnogo novca, dobara ili drugih vrijednosti [~ čovjek]; sin. bogat; ant. siromašan

im. ž. 〈G ȉmūćnosti, I ȉmūćnošću/ȉmūćnosti〉 osobina onoga koji je imućan

prid. 〈G ȉmūna; odr. ȉmūnī, G ȉmūnōg(a); ž. ȉmūna, s. ȉmūno〉 1. med. koji ima imunost, koji je otporan na što 2. koji ne prihvaća ili ne primjećuje ono što je nepovoljno za njega [~ na ogovaranje kolega]

im. m. 〈G imunitéta〉 1. v. imunost 2. prav. oslobađanje od primjene pojedinih pravnih propisa

im. ž. 〈G ȉmūnosti, I ȉmūnošću/ȉmūnosti〉 1. med. sposobnost organizma da se suprotstavi uzročnicima zaraznih bolesti; sin. (imunitet) 2. osobina onoga koji ne prihvaća ili ne primjećuje ono što je nepovoljno za njega [~ na kritike]

pril. 1. u ostalim slučajevima, u svim okolnostima osim postojećih [Ja ~ ne pušim.] 2. u protivnome, ako se ne ispuni zahtjev ili ne posluša naredba [Dođi, ~ ću otići.]

im. ž. 〈G inàčicē; mn. N inàčice, G inàčīcā〉 drugi oblik iste stvari koji zadržava bitna svojstva izvornoga oblika; sin. (varijanta, verzija)

im. m. 〈G ináta〉 nerazumno protivljenje čijoj volji ili mišljenju [učiniti što iz inata]