prid. 〈G pravòkutna; odr. pravòkutnī, G pravòkutnōg(a); ž. pravòkutna, s. pravòkutno〉 1. koji ima barem jedan pravi kut [pravokutni trokut] 2. koji ima oblik pravokutnika [pravokutno igralište]

im. m. 〈G pravòkutnīka; mn. N pravòkutnīci, G pravòkutnīkā〉 mat. četverokut kojemu su sva četiri kuta prava

prid. 〈G pravòmoćna; odr. pravòmoćnī, G pravòmoćnōg(a); ž. pravòmoćna, s. pravòmoćno〉 koji je stupio na snagu [pravomoćna sudska odluka]

im. ž. 〈G pravòmoćnosti, I pravòmoćnošću/pravòmoćnosti〉 svojstvo onoga što je pravomoćno [~ sudske presude]

im. m. 〈G prȁvopīsa〉 jez. 1. skup pravila koja određuju kako pravilno pisati; sin. ortografija 2. knjiga u kojoj se nalaze pravopisna pravila i pravopisni rječnik, tj. popis pravopisno spornih riječi 3. jezikoslovna grana koja proučava i određuje pravila pisanja; sin. ortografija

prid. 〈G prȁvopīsnōg(a); ž. prȁvopīsnā, s. prȁvopīsnō〉 koji se odnosi na pravopis [~ rječnik; pravopisna pravila]; sin. ortografski

im. m. 〈G pravoslávca, V prȁvoslāvče; mn. N pravoslávci, G pravòslāvācā〉 sljedbenik pravoslavlja, pripadnik jedne od pravoslavnih crkava

prid. 〈G pravoslávčeva; ž. pravoslávčeva, s. pravoslávčevo〉 koji pripada pravoslavcu

im. ž. 〈G pravòslāvkē, DL pravòslāvki; mn. N pravòslāvke, G pravòslāvkā/pravòslāvkī〉 sljedbenica pravoslavlja, pripadnica jedne od pravoslavnih crkava

im. s. 〈G prȁvoslāvlja〉 rel. jedna od kršćanskih vjeroispovijesti koja baštini istočni kršćanski obred i koja je nastala odvajanjem od katoličanstva crkvenim raskolom 1054.

prid. 〈G prȁvoslāvnōg(a); ž. prȁvoslāvnā, s. prȁvoslāvnō〉 koji se odnosi na pravoslavlje

prid. 〈G prȁvosudnōg(a); ž. prȁvosudnā, s. prȁvosudnō〉 koji se odnosi na pravosuđe

im. s. 〈G prȁvosūđa〉 svi organi pravnoga sustava i njihove djelatnosti koje se odnose na primjenu zakona

prid. 〈G pravòvaljāna; odr. pravòvaljāni, G pravòvaljānōg(a); ž. pravòvaljāna, s. pravòvaljano〉 koji je na snazi [pravovaljana odluka]

im. ž. 〈G pravòvaljānosti, I pravòvaljānošću/pravòvaljānosti〉 svojstvo onoga što je pravovaljano

prid. 〈G prȁvovjērna; odr. prȁvovjērnī, G prȁvovjērnōg(a); ž. prȁvovjērna, s. prȁvovjērno; komp. pravovjèrnijī〉 1. koji ispovijeda svoju vjeru, koji se pridržava načela svoje vjere; ant. krivovjeran 2. pren. koji se strogo pridržava kakva učenja, pravca, nazora

prid. 〈G prázna; odr. prȃznī, G prȃznōg(a); ž. prázna, s. prázno〉 1. koji nije ispunjen kakvim sadržajem, u kojemu nema ničega [~ sanduk; prazna čaša]; ant. pun 2. u kojem nema ljudi (o prostoriji) [prazna sudnica]; ant. pun 3. pren. koji nema svrhe, vrijednosti, značenja [prazne riječi; prazna obećanja]; sin. pust pren.

prid. 〈G prȃzničkōg(a); ž. prȃzničkā, s. prȃzničkō〉 koji se odnosi na praznike

im. m. 〈G prȃznīka; mn. N prȃznīci, G prȃznīkā〉 1. dan koji je neradni zbog obilježavanja čega posvećenoga čemu 2. 〈mn.〉 dani odmora [ljetni praznici; zimski praznici] ◇ Praznik rada međunarodni praznik koji se slavi 1. svibnja u spomen na radničke prosvjede u Chicagu 1886.

im. ž. 〈G praznìnē; mn. N praznìne, G praznínā〉 1. prazan prostor 2. ono što nedostaje, čega nema, a trebalo bi postojati [~ u zakonu; praznine u znanju]; sin. rupa pren.

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prȃznīm, 3. l. mn. prȃznē, imp. prázni, aor. práznih, imperf. prȃžnjāh, prid. r. práznio, prid. t. prȃžnjen〉 1. činiti što praznim, vaditi sadržaj iz čega [~ vreću] 2. činiti da u kojoj prostoriji ne bude ljudi [~ sudnicu]; sin. ispražnjavati, ispražnjivati; ant. ispunjati, puniti

prid. 〈G prȁznovjērna; odr. prȁznovjērnī, G prȁznovjērnōg(a); ž. prȁznovjērna, s. prȁznovjērno; komp. praznovjèrnijī〉 koji je sklon praznovjerju [~ čovjek; praznovjerna žena]

im. s. 〈G prȁznovjērja〉 vjerovanje u djelovanje nadnaravnih sila i pojava

im. ž. 〈G praživòtinjē; mn. N praživòtinje, G praživòtīnjā〉 zool. 1. 〈mn.〉 podcarstvo eukariota, skupina jednostaničnih organizama koju čine bičaši, trepetljikaši, sluzavci i truskovci 2. pripadnik istoimenoga podcarstva

im. s. 〈G prážnjēnja〉 činjenje čega praznim; sin. ispražnjavanje; ant. ispunjanje, ispunjavanje, ispunjivanje, punjenje

prid. 〈G pȑćasta; odr. pȑćastī, G pȑćastōg(a); ž. pȑćasta, s. pȑćasto; komp. prćàstijī〉 koji je kratak i pri vrhu se izdiže [~ nos]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prèbācīm, 3. l. mn. prèbācē, imp. prebáci, aor. prebácih, prid. r. prebácio, prid. t. prèbāčen〉 1. baciti što dalje od cilja [~ loptu preko gola] 2. staviti što preko čega [~ kaput preko ramena] 3. pren. a. postići više od drugih, postići više nego što je zadano [~ plan] b. prenijeti što negativno ili teško na drugoga [~ posao na suradnike; ~ svoje brige na roditelje]; sin. svaliti 4. učiniti da tko promijeni ustanovu ili smjer [~ sina u drugu školu] • prebáciti (se) 〈prijel.〉 1. baciti što preko čega tako da dospije na drugu stranu [~ loptu preko zida; ~ se preko zida] 2. premjestiti s jednoga mjesta na drugo nošenjem ili vožnjom [~ djecu do škole; ~ se do škole] • prebáciti se 〈povr.〉 promijeniti ustanovu ili smjer [~ se s građevine na arhitekturu]; sin. prijeći; vidski parnjak: prebacivati

im. s. 〈G prebacívānja; mn. N prebacívānja, G prebacívānjā〉 1. bacanje čega što dalje od cilja 2. stavljanje čega preko čega 3. pren. a. postizanje više od drugih, postizanje više nego što je zadano b. prenošenje čega negativnoga ili teškoga na drugoga; sin. prevaljivanje, svaljivanje 4. bacanje čega preko čega tako da dospije na drugu stranu 5. premještanje s jednoga mjesta na drugo nošenjem ili vožnjom 6. činjenje da tko promijeni ustanovu ili smjer 7. mijenjanje ustanove ili smjera 8. knjiž. stilska figura koja se temelji na prenošenju jedne riječi u novi stih

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prebàcujēm, 3. l. mn. prebàcujū, imp. prebàcūj, aor. prebacívah, imperf. prebàcīvāh, prid. r. prebacívao, prid. t. prebàcīvān〉 1. bacati što dalje od cilja [~ lopte preko gola] 2. pren. a. postizati više od drugih, postizati više nego što je zadano [~ plan] b. prenositi što negativno ili teško na drugoga [~ posao na suradnike; ~ svoje brige na roditelje]; sin. svaljivati 3. stavljati što preko čega [~ kaput preko ramena] 4. činiti da tko promijeni ustanovu ili smjer [~ sina u drugu školu] • prebacívati (se) 〈prijel.〉 1. bacati što preko čega tako da dospije na drugu stranu [~ loptu preko zida; ~ se preko zida] 2. premještati s jednoga mjesta na drugo nošenjem ili vožnjom [~ djecu do škole; ~ se do škole] • prebacívati se 〈povr.〉 mijenjati ustanovu ili smjer [~ se s građevine na arhitekturu]; sin. prelaziti; vidski parnjak: prebaciti

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prèbījām, 3. l. mn. prebíjajū, imp. prèbījāj, aor. prebíjah, imperf. prèbījāh, prid. r. prebíjao, prid. t. prèbījān〉 1. lomiti što na dva dijela ili više njih [~ motke] 2. jako tući koga, tući nemilice koga [Često su ga prebijali u tučnjavi.]; vidski parnjak: prebiti

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prèbirēm, 3. l. mn. prèbirū, imp. prèbiri, aor. prèbirah, imperf. prèbirāh, prid. r. prèbirao, prid. t. prèbirān〉 1. birajući trijebiti ili čistiti što od čega [~ kukuruz; ~ žito] 2. prelaziti prstima po čemu [~ krunicu; ~ po tipkama glasovira] 3. pren. obnavljati kakva sjećanja ili događaje [~ po uspomenama]

im. m. 〈G prèbīrnīka; mn. N prèbīrnīci, G prèbīrnīkā〉 v. preglednik

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prȅbijēm, 3. l. mn. prȅbijū, imp. prèbīj, aor. prèbih, prid. r. prèbio, prid. t. prebìjen〉 1. slomiti što na dva dijela ili više njih [~ motku] 2. jako istući koga, istući nemilice koga [Prebili su ga u tučnjavi.]; sin. premlatiti, pretući; vidski parnjak: prebijati

im. s. 〈G prebívalīšta; mn. N prebívalīšta, G prebívalīštā〉 mjesto na kojemu tko prebiva ili boravi [posljednje ~]; sin. (obitavalište)

im. s. 〈G prebívānja〉 provođenje života na kojemu području; sin. (obitavanje)

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. prèbīvām, 3. l. mn. prebívajū, imp. prèbīvāj, aor. prebívah, imperf. prèbīvāh, prid. r. prebívao〉 provoditi život na kojemu području [Vukovi prebivaju u planinskim šumama.]; sin. (obitavati), nastavati, živjeti

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. prèbjegnēm, 3. l. mn. prèbjegnū, imp. prèbjegni, aor. prèbjegoh, prid. r. prèbjegao, pril. p. prèbjegāvši〉 1. bježeći prijeći preko čega, prijeći iz jednoga područja u drugo [~ preko granice; ~ u drugu državu] 2. prijeći na protivničku stranu [~ neprijatelju]

im. m. 〈G prèbjega, V prèbježe; mn. N prèbjezi, G prèbjēgā〉 1. osoba koja je bježeći prešla iz jednoga područja u drugo 2. osoba koja je prešla na protivničku stranu [~ iz druge političke stranke]

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prèbolīm, 3. l. mn. prèbolē, imp. prebòli, aor. prèboljeh, prid. r. m. prebòlio, ž. prebòljela, s. prebòljelo, mn. prebòljeli, prid. t. prèboljen〉 1. izliječiti se od kakve bolesti [~ gripu] 2. pren. pomiriti se s kakvim gubitkom [~ rastavu braka]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prèbrišēm, 3. l. mn. prèbrišū, imp. prèbriši, aor. prèbrisah, prid. r. prèbrisao, prid. t. prèbrisān〉 počistiti ili s površine ukloniti prljavštinu, prašinu, vlagu i sl. [~ cipele; ~ stol]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prèbrodīm, 3. l. mn. prèbrodē, imp. prebròdi, aor. prebròdih, prid. r. prebròdio, prid. t. prèbrođen〉 uspjeti proći kroza što nepovoljno bez štetnih posljedica [~ nesporazum; ~ probleme; ~ poteškoće u učenju]; sin. premostiti, prevladati, svladati

gl. svrš. prijel. → prebrojiti

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prebròjāvām, 3. l. mn. prebrojávajū, imp. prebròjāvāj, aor. prebrojávah, imperf. prebròjāvāh, prid. r. prebrojávao, prid. t. prebròjāvān〉 brojiti sve redom [~ učenike u razredu] • prebrojávati se 〈povr.〉 procjenjivati vlastite snage za daljnje djelovanje; vidski parnjak: prebrojiti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prèbrojīm, 3. l. mn. prèbrojē, imp. prebròji/prèbrōj, aor. prebròjih, prid. r. prebròjio, prid. t. prèbrojen〉 izbrojiti sve redom [~ učenike u razredu] • prebròjiti se 〈povr.〉 procijeniti vlastite snage za daljnje djelovanje; vidski parnjak: prebrojavati

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prècijēnīm, 3. l. mn. prècijēnē, imp. precijéni, aor. precijénih, prid. r. precijénio, prid. t. prècijēnjen〉 pridati komu ili čemu vrijednost veću od stvarne [~ kuću; ~ prijatelja] • precijéniti se 〈povr.〉 previsoko ocijeniti svoje mogućnosti

prid. 〈G prȅcīzna; odr. prȅcīznī, G prȅcīznōg(a); ž. prȅcīzna, s. prȅcīzno; komp. precìznijī〉 1. koji uključuje najmanje pojedinosti [precizna izradba nakita] 2. koji uzima u obzir sve važne pojedinosti [~ odgovor; precizno tumačenje] 3. koji odražava čiju sklonost uočavanja pojedinosti [~ kartograf]

im. ž. 〈G precíznosti, I precíznošću/precíznosti〉 osobina onoga koji je precizan ili svojstvo onoga što je precizno

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prècrtām, 3. l. mn. prècrtajū, imp. prècrtāj, aor. prècrtah, prid. r. prècrtao, prid. t. prȅcrtān〉 crtom prijeći preko teksta, slike ili čega drugoga [~ rečenicu]; sin. (prekrižiti); vidski parnjak: precrtavati