im. m. 〈G minobacáča; mn. N minobacáči, G minobacáčā〉 vojn. vatreno oružje s kratkom, najčešće glatkom, cijevi namijenjeno ispaljivanju projektila

im. m. 〈G minolóvca; mn. N minolóvci, G minòlōvācā〉 vojn. brod ili letjelica opremljen za otkrivanje mina i razminiranje

prid. 〈G mȋnskōg(a); ž. mȋnskā, s. mȋnskō〉 koji se odnosi na mine [minsko polje]

im. m. 〈G minùenda; mn. N minùendi, G minùenādā/minùēndā〉 v. umanjenik

prid. 〈G mínulōg(a); ž. mínulā, s. mínulō〉 koji pripada prošlosti, koji više ne traje [minula vremena; ~ događaji]

pril. 1. v. manje 2. negativni predznak uz broj [Izmjereno je ~ pet Celzijevih stupnjeva.]; ant. plus

im. ž. 〈G minútē; mn. N minúte, G minútā〉 1. fiz. mjerna jedinica za vrijeme, šezdeset sekunda (min) 2. mat. mjerna jedinica za kut, šezdeseti dio stupnja (') ♦ pet minuta prije (do) dvanaest zadnji čas; pet minuta čijih povoljno vrijeme za čiji uspjeh; žuta ~ privremeno ludilo

gl. svrš. prijel./neprijel. 〈prez. 3. l. jd. mȋnē, 3. l. mn. mȋnū, aor. 3. l. jd. mȋnū, prid. r. mínuo, prid. t. mȋnūt〉 1. 〈prijel.〉 prestati postojati (o silovitu, negativnu osjećaju) [Ljutnja me minula.] 2. 〈neprijel.〉 a. isteći i ne postojati više (o vremenu) [Godina je minula.]; sin. proteći b. pojaviti se i brzo nestati [Oluja je minula.]; sin. proći

prid. 〈G mìla; odr. mȉlī, G mȉlōg(a); ž. mìla, s. mȉlo; komp. mìlijī〉 1. prema kojemu se osjeća naklonost [~ susjed]; sin. drag; ant. mrzak 2. koji je ugodan, koji osvaja nježnim i blagim ponašanjem [milo dijete]; sin. umiljat 3. koji odražava blagost i nježnost [~ smiješak]; sin. umiljat

im. m. 〈G mȉocēna〉 geol. četvrto razdoblje tercijara

im. m. 〈G mióma; mn. N miómi, G miómā〉 med. dobroćudni tumor mišićnih stanica

im. m. 〈G mȉomirīsa; mn. N mȉomirīsi, G mȉomirīsā〉 ugodan i opojan miris

prid. 〈G mȉomirīsna; odr. mȉomirīsnī, G mȉomirīsnōg(a); ž. mȉomirīsna, s. mȉomirīsno〉 koji ima ugodan i opojan miris [~ štapić]

prid. 〈G mȉomirīsnōg(a); ž. mȉomirīsnā, s. mȉomirīsnō〉 koji se odnosi na miomiris

im. m. 〈G mȋra, L míru, I mȋrom〉 1. stanje smirenosti i spokoja; ant. nemir 2. stanje bez rata, nasilja ili sukoba [sklopiti ~ između dviju zemalja]; ant. rat ♦ iz čista mira odjednom, iznenada, bez povoda; ne dati mira komu uznemirivati (mučiti) koga, dosađivati komu; ostaviti (pustiti) koga na miru ne uznemirivati koga, što, ne smetati komu, čemu

im. m. 〈G mìrākula; mn. N mìrākuli, G mìrākūlā〉 kaz., rel. srednjovjekovna crkvena drama u kojoj se prikazuju Bogorodičin život i svetačke legende

prid. 〈G mírna; odr. mȋrnī, G mȋrnōg(a); ž. mírna, s. mȋrno; komp. mìrnijī〉 1. koji se ne kreće ili ne miče [~ dječak]; ant. nemiran 2. koji je ispunjen spokojem 3. koji je predvidljiv i bez velikih promjena [~ razvoj; ~ život]; ant. buran pren. 4. koji je ujednačen, bez uspona i padova [~ glas] 5. koji je bez sukoba [mirna vremena]; ant. nemiran 6. koji je odraz unutrašnjega mira i osjećaja sigurnosti [~ izraz lica; ~ pogled; ~ san]; sin. spokojan; ant. nemiran 7. koji je blage naravi, koji nije nagao, koji se bez potrebe ne uzbuđuje [~ čovjek]

im. m. 〈G mȉrāza; mn. N mȉrāzi, G mȉrāzā〉 imovina i oprema koju žena od kuće svojih roditelja donosi u brak [bogat ~]

im. m. 〈G mȉrīsa; mn. N mȉrīsi, G mȉrīsā〉 1. osjet koji nastaje u osjetilu njuha 2. podražaj koji se prima osjetilom njuha [neugodan ~; oštar ~; ugodan ~] 3. tekuće hlapljivo kozmetičko sredstvo koje izaziva ugodan podražaj njuha; sin. (parfem)

prid. 〈G mȉrīsna; odr. mȉrīsnī, G mȉrīsnōg(a); ž. mȉrīsna, s. mȉrīsno; komp. mirìsnijī〉 koji ima ugodan miris [~ sapun; mirisno rublje]; sin. (mirišljiv); ant. smrdljiv

gl. nesvrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. mìrišēm, 3. l. mn. mìrišū, imp. mirìši, aor. mirìsah, imperf. mìrisāh, prid. r. mirìsao, prid. t. mȉrisān〉 1. 〈neprijel.〉 širiti oko sebe miris, obično ugodan [lipe mirišu; ~ po sijenu; šuma miriše] 2. 〈prijel.〉 a. nastojati osjetiti miris čega [~ cvijeće] b. osjećati miris čega [~ vlagu u zraku] ♦ niti (nit) smrdi niti (nit) miriše, usp. smrdjeti

prid. 〈G mȉrīsnōg(a); ž. mȉrīsnā, s. mȉrīsnō〉 koji se odnosi na miris

prid. 〈G mirìšljiva; odr. mirìšljivī, G mirìšljivōg(a); ž. mirìšljiva, s. mirìšljivo; komp. mirišljìvijī〉 v. mirisan

pril. 〈komp. mìrnijē〉 1. bez kretanja ili pomicanja [~ čekati] 2. predvidljivo i bez velikih promjena [~ se razvijati; ~ živjeti]; ant. burno 3. bez sukoba [~ prosvjedovati] 4. tako da odražava unutrašnji mir i osjećaj sigurnosti [~ gledati; ~ sanjati]; sin. spokojno; ant. nemirno

im. ž. 〈G mirnòćē〉 stanje onoga koji je miran ili onoga što je mirno

prid. 〈G mirnòdopskōg(a); ž. mirnòdopskā, s. mirnòdopskō〉 koji se odnosi na razdoblja u kojima nema rata; ant. ratni

im. ž. 〈G miròdijē; mn. N miròdije, G miròdījā〉 dodatak jelu radi postizanja boljega okusa i mirisa; sin. začin

prid. 〈G miroljùbiva; odr. miroljùbivī, G miroljùbivōg(a); ž. miroljùbiva, s. miroljùbivo; komp. miroljubìvijī〉 1. koji želi mir i izbjegava sukobe [~ čovjek] 2. koji odražava nastojanja da se postigne ili sačuva mir i izbjegnu sukobi [miroljubiva politika]

im. ž. 〈G miroljùbivosti, I miroljùbivošću/miroljùbivosti〉 osobina onoga koji je miroljubiv ili svojstvo onoga što je miroljubivo

im. m. 〈G mirotvórca, V mȉrotvōrče; mn. N mirotvórci, G miròtvōrācā〉 osoba koja radi na čuvanju ili uspostavljanju mira

prid. 〈G mirotvórčeva; ž. mirotvórčeva, s. mirotvórčevo〉 koji pripada mirotvorcu

im. ž. 〈G miròtvōrkē, DL miròtvōrki; mn. N miròtvōrke, G miròtvōrkā/miròtvōrkī〉 žena koja radi na čuvanju ili uspostavljanju mira

im. s. 〈G miròvānja〉 stanje onoga koji miruje ili onoga što miruje

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. mìrujēm, 3. l. mn. mìrujū, imp. mìrūj, aor. miròvah, imperf. mìrovāh, prid. r. miròvao〉 biti miran, ne kretati se ili ne raditi [~ u krevetu]

im. ž. 〈G miròvinē; mn. N miròvine, G miròvīnā〉 1. stanje nakon završetka radnoga vijeka u kojemu se nalazi onaj koji je prestao obavljati svoj redoviti posao nakon određenoga, zakonom predviđenoga niza godina [biti u mirovini] 2. novčana naknada onomu kojemu je završio radni vijek [primati mirovinu]; sin. penzija razg.

prid. 〈G miròvīnskōg(a); ž. miròvīnskā, s. miròvīnskō〉 koji se odnosi na mirovinu [~ stup]; sin. penzijski razg.

prid. 〈G mìrōvnōg(a); ž. mìrōvnā, s. mìrōvnō〉 koji se odnosi na mir [~ pokret]

im. ž. 〈G mȋrtē; mn. N mȋrte, G mȋrtā/mȋrtī〉 bot. 1. 〈mn.〉 porodica vazdazelenih grmolikih mediteranskih biljaka sitnih bijelih cvjetova, kožastih listova i sitnoga modrog okruglog ploda 2. pripadnica istoimene porodice

im. ž. 〈G mȉsē; mn. N mȉse, G mȋsā〉 1. rel. glavni obred katoličkoga bogoslužja u kojemu se ponavlja i svetkuje sakrament euharistije [pjevana ~]; sin. euharistijsko slavlje v. pod slavlje ◇ mlada ~ prva misa koju služi svećenik nakon zaređenja 2. glazb. sakralni glazbeni oblik

im. m. 〈G misála; mn. N misáli, G misálā〉 rel. knjiga tekstova koji se upotrebljavaju za vrijeme mise

im. ž. 〈G mȋsli, L mísli, I mȋšlju/mȋsli; mn. N mȋsli, G míslī, DLI míslima〉 1. rezultat razmišljanja, ideja koje se tko dosjeti [dovršiti ~; sinula mi je ~] 2. tema umjetničkoga djela i glavna načela ili skup ideja kojega učenja, pokreta i sl. [glavna ~ djela] ♦ baviti se mišlju ustrajno razmišljati o čemu, namjeravati što učiniti; bez zadnjih misli 1. iskren, dobronamjeran 2. iskreno, dobronamjerno; crne misli zle slutnje, pesimistične misli; ~ vodilja glavna ideja koja vodi do kojega cilja, nešto za čim se teži

prid. 〈G mìsaona; odr. mìsaonī, G mìsaonōg(a); ž. mìsaona, s. mìsaono〉 koji je sklon razmišljanju [~ čovjek]

prid. 〈G mìsaonōg(a); ž. mìsaonā, s. mìsaonō〉 koji se odnosi na mišljenje i razmišljanje [misaona sposobnost; ~ proces]

im. ž. 〈G mȉsaonosti, I mȉsaonošću/mȉsaonosti〉 osobina onoga koji je sklon razmišljanju

im. ž. 〈G mìsijē; mn. N mìsije, G mȉsījā〉 1. 〈jd.〉 posebna zadaća koju je tko dobio, uloga koju tko ima ili mu je dodijeljena 2. skupina ljudi koji po određenome zadatku zastupaju svoju državu, vojsku, organizaciju i sl. [mirovna ~] 3. zgrada u kojoj djeluje istoimena skupina ljudi

prid. 〈G mìsījskōg(a); ž. mìsījskā, s. mìsījskō〉 koji se odnosi na misiju

im. m. 〈G misionára, V mȉsionāru/mȉsionāre; mn. N misionári, G misionára〉 1. svećenik koji propovijeda kršćansku vjeru nekršćanskim narodima; sin. vjerovjesnik 2. pren. čovjek koji širi koju ideju, misao ili ideologiju

prid. 〈G misionáreva; ž. misionáreva, s. misionárevo〉 koji pripada misionaru; sin. misionarov, vjerovjesnikov